Milenko Vićanović ima potpuno drugačiji pogled na život od većine drugih ljudi. Mnogi njegovi susjedi i prijatelji otišli su u gradove iz rodnih sela u potrazi za prilikama i modernošću, ali on je zadržao poštovanje prema tradiciji i miru planinskog života.
Odabrao je sudbinu planinara, živi u izolaciji na obronku planine s korijenima u pradjedovoj kući, u apsolutnoj simbiozi s prirodom.
Njegov izbor bio je vođen njegovom naklonošću prema tišini i jednostavnosti planinskog života kao i dužnošću koju još dublje osjeća prema svojim roditeljima. Odnosno, Milenko ne može ni zamisliti da ostavi roditelje i ostavi ih same u ovom surovom, ali i lijepom okruženju. Oni su mu, kaže, najveće blago, a njihovoj brizi i ljubavi zahvaljuje sve što se našao na planini
Kuća obitelji Vićanović, smještena na Čavčiću iznad Malog Zvornika, duboko u šumi, kilometrima od ljudi, javlja se kao relikt iz drugog stoljeća. Pravi spomenik starinskog načina života je ova kuća ovdje; gradili su ga njegovi pradjedovi, a ovdje je Milenko sa svojih 36 godina proveo cijeli život okružen prirodom i životinjama.
Tvrdi da sve što mu treba je nešto struje, dostupno u seoskoj kući, i čisti izvor vode koji je slučajno obližnji potok. Njegova dobro opterećena polja i zdrave životinje daju mu sve što može poželjeti.
Milenko svoj život opisuje riječima: „Život, kao život – tu je“, ali ističe da je život na planini poseban zbog nepostojanja suvremenih pogodnosti. Nemaju prilaz asfaltiranim putevima niti prijevozu, često im je priroda, sa svojim divljim zverima, jedino stvarno okruženje. Svi komsije su napustili ovo mjesto, tražeći bolji život u gradu ostavivši Milenka i njegovu obitelj potpuno samu.
Njegov otac Jovo, iako stariji, dobrog je zdravlja i s Milenkom vrijedno radi oko kuće i imanja. Zimi, kada su sve staze i planinski putovi zatrpani snijegom, Vićanovići osobno – svojim volovima – čiste snijeg i otvaraju improvizirane staze do njihove kuće.
Jovo se ponosito hvali njihovim borbama protiv prirodnih zapreka i preživljavanjem u teškim uvjetima, koristeći sve resurse koje planina pruža.
Majka Danica, pak, otvoreno priznaje koliko im je težak život. Često mjesecima ne silazi s planine. Već pet mjeseci nije kročila na glavnu cestu niti osjetila asfalt pod nogama.
Kaže da se osjeća kao da živi u prošlom stoljeću, u zaostalom dijelu sela gdje nema nikoga osim nje, supruga i sina. Osjeća se usamljeno, iako razumije da su njih troje vezani jedno za drugo. To zajedništvo ih održava.
Unatoč svim poteškoćama s kojima se susreću, Vićanovići ne traže puno. Da je barem bolji pristup selu. Nadaju se da će jednog dana imati put koji vodi do njihove kuće. To bi im olakšalo svakodnevni život. Kad bi to uspjeli, onda bi, kažu, kupili auto.
I možda bi im život postao lakši. Ipak, ovdje je ostalo, a oni su tu, izolirani u svom svijetu – ali i vrlo ponosni na svoj način života – i spremni suočiti se s izazovima koje planina stavlja pred njih.