PRIČA KOJA SLAMA SRCE I OBASJAVA DUŠU: Marina – djevojčica ostavljena na stanici, žena pronađena u zagrljaju majke
U današnjem članku donosimo vam jednu od onih priča koje kao da je napisao sam život – potresnu, slojevitu, ali na kraju ispunjenu nevjerojatnim susretom i toplinom. Ovo je priča o Larisi iz Kemerovske oblasti, ženi koja je svoju kćer izgubila – i pronašla – nakon gotovo šest desetljeća.
Larisa je odrasla u velikoj porodici. Majku je izgubila prije nego što je naučila izgovoriti prvu riječ – imala je tek pet mjeseci. Otac, slomljen tugom, ostao je s novorođenčetom i pet sinova. Ubrzo je doveo novu ženu – strogu maćehu, koja će u narednim godinama igrati važnu, ali ne i nježnu ulogu u njihovom životu.
Kao djevojka, Larisa je napustila porodičnu kuću i otišla u Krasnojarsk. Radila je na pošti i usput se školovala da postane odgojiteljica. I tada, u njen život ušao je muškarac – šarmantan, nasmijan, ali lažljiv. Iskoristio je njeno povjerenje, a zatim nestao, ostavivši je s neželjenim darom – trudnoćom.
U tišini i sramoti, Larisa je rodila djevojčicu kojoj je dala ime Olja. Brinula se o njoj sama – prala pelene, šetala i sanjala kako će joj jednog dana omogućiti bolje djetinjstvo. No sudbina je imala drugi plan.
Jednog dana, braća su iskoristila njezinu slabost. Nagovorili su je da ostavi dijete, da ga „se riješi“ jer će joj samo uništiti život. Larisa je umotala bebu u deku, stavila ceduljicu s imenom i žuti šal – vjerujući da će je netko pronaći. Dijete je ostavljeno u zabačenom podrumu željezničke stanice.
I doista, pronađena je. Valentina Belozerova, radnica stanice, otkrila je bebu na stepenicama te večeri u svibnju 1966. Odmah je obavijestila policiju. Djevojčica je odvedena u sirotište – bez imena, bez identiteta. Dokumenti nisu postojali. Tragovi – šal, cedulja – nikada nisu pronađeni. Vjerojatno su izgubljeni ili namjerno uklonjeni.
U sirotištu, dijete dobiva novo ime – Marina. Nedugo zatim, usvaja je bračni par Ljubov i Viktor Plavko – dobri ljudi koji nisu mogli imati djecu. Svoj su život posvetili Marini. Djevojčica je rasla voljena, podržavana i sretna. Imala je sve – ljubav, obrazovanje, pažnju.
No, već sa šest godina saznala je istinu. Susjedi su joj rekli da nije rođena u toj obitelji. Roditelji nisu poricali, ali su joj rekli: “Mi te volimo – to je jedino važno.” Marina nije tražila biološke roditelje. Život je išao dalje. Završila je fakultet, postala profesorica povijesti, udala se, osnovala vlastitu obitelj.
Godine su prolazile, a tek nakon smrti svojih posvojitelja Marina je poželjela znati istinu o svom porijeklu. Na internetu je naišla na vijest o ženi koja traži kćer koju je ostavila prije gotovo 60 godina. U toj djevojci – prepoznala je sebe.
Kontaktirala je potražitelje, a ubrzo nakon toga, došlo je do emotivnog susreta s majkom Larisom i polusestrom Natalijom. Sličnost između njih bila je zapanjujuća, no genetski test sve je potvrdio.
Susret s majkom trajao je samo pola sata. Marina priznaje da nije osjećala eksploziju emocija, ali su suze same tekle. Danas komuniciraju redovno, uče se voljeti i razumjeti. Larisu oslovljava s „Larisa Anatoljevna“ – s poštovanjem, ali i granicom.
Zahvaljuje joj što ju nije pobacila i što joj je podarila život. Na svoje stričeve ne gaji ljutnju – vjeruje da je upravo njihov postupak bio vrata ka boljem životu. “Tko zna što bi bilo da sam ostala s njima u selu?”, pita se Marina.
Srela se i s Valentinom Belozerovom, sada 97-godišnjom ženom koja ju je pronašla na stanici. Zajedno su plakale, a Marina joj je zahvalila riječima koje se pamte: “Zahvaljujući vama, ja sam danas živa.”
Ovo nije samo priča o napuštanju i ponovnom susretu. Ovo je priča o ljubavi koja se ne zaboravlja, o hrabrosti, o sudbini. Marina je dokaz da ponekad najteže odluke vode ka najljepšim ishodima. A Larisa? Ona je naučila da čak i kada vjerujemo da smo izgubili – ljubav pronađe put natrag.
Jer krv možda nije uvijek jača od ljubavi, ali srce – srce pamti.
