VIKI MILJKOVIĆ I BOL KOJI NE NOSE SVI NA ISTI NAČIN: KAD SCENA POSTANE MJESTO TUGE I SNAGE
Popularna pjevačica Viki Miljković suočila se s jednim od najtežih trenutaka u svom životu – 28. marta izgubila je rođenog brata. I dok bi mnogi očekivali povlačenje iz javnosti, zatvaranje u tišinu i dužu pauzu od svih obaveza, Viki je donijela odluku koja je iznenadila mnoge – nastavila je sa zakazanim nastupima.
Uprkos velikoj boli, nije otkazala koncert. Nastupila je pred publikom, nasmiješena, profesionalna, ali – kako se kasnije saznalo – sa slomljenim srcem. Upravo ta odluka izazvala je lavinu komentara na društvenim mrežama, dijeleći javnost na dva tabora.
“Zar nije mogla sačekati 40 dana?”
Snimak sa jednog od njenih nastupa, gdje vidno emotivna izvodi pjesmu, brzo je postao viralan. No, umjesto podrške i razumijevanja, Viki je dočekana na nož.
“Sram te bilo, Viki!”, napisala je jedna korisnica.
“Pare su čudo. Kao da joj je važnije da zaradi nego da žali brata.”
“Nije Vitni Hjuston, pa da ne može imati zamjenu. Ovo je bezdušno.”
Oštre riječi, teške osude. Ipak, postavlja se pitanje: ko smo mi da određujemo kako neko treba da tuguje?
U odbranu emocija koje ne vičemo naglas
U moru negativnih komentara, pojavili su se i oni koji su stali u Vikinu odbranu – ljudi koji znaju da tuga nije univerzalna, da nije svima jednaka, niti da mora imati isti oblik.
“Ona možda ne mora da pjeva da bi živjela, ali možda mora da pjeva da bi preživjela,” napisao je jedan korisnik, dodajući da su i oni nakon gubitka voljenih išli na posao, jer život, koliko god da boli, ne staje.
Druga korisnica emotivno je podijelila:
“Pjevala sam sedam dana nakon što sam sahranila majku. Mislite da sam htjela? Nisam. Ali pjesma me spasila.”
Tuga se ne nosi samo u crnini
U vremenu kada se od javnih ličnosti očekuje da budu savršene, nepogrešive, da “osjećaju kako im se kaže”, zaboravlja se da su i one – ljudi. Ljudi koji plaču kad se kamere ugase, koji imaju porodice, tragedije, lične borbe i trenutke kad im je najteže.
Viki možda nije otkazala nastup, ali to ne znači da nije tugovala. Možda je baš to bio njen način da se nosi sa gubitkom – da kroz pjesmu i publiku pronađe komadić smisla u besmislu.
Ona nije pobjegla od boli – već je ponijela sa sobom na binu
Viki Miljković je tokom cijele karijere važila za dostojanstvenu, mirnu i porodično orijentisanu ženu. I upravo zato, njena odluka da nastavi sa nastupima nije odraz hladnoće – već možda najteži, ali i najiskreniji način da nastavi dalje.
“Nikad ne znaš koliku borbu neko vodi iznutra,” pisalo je u jednom komentaru koji je izazvao najviše reakcija. I zaista, ne znaš.
Zaključak: Muzika kao lijek, scena kao oklop
Ova situacija s Viki Miljković nas podsjeća na jedno važno pravilo – tuga nije uniforma koju svi isto nosimo. Neki ljudi se povuku u tišinu. Drugi se bace u rad. Treći se smiju, a plaču kad ih niko ne vidi. I svi ti načini su jednako legitimni.
“Ne moraš biti kod kuće sa ugašenim svjetlima da bi pokazao bol. Nekad je najveća hrabrost – nastaviti dalje.”
Za Viki, scena možda nije samo mjesto rada – već i prostor ozdravljenja. Mjesto gdje kroz pjesmu liječi i sebe, i druge.
I zato, prije nego osudimo, zastanimo. Jer ne vidimo uvijek sve što se krije iza osmijeha. Ponekad se iza refrena krije rana.
A Viki… možda ne pjeva jer mora – već jer joj je to jedini način da preživi ovaj trenutak.
