Biti pretjerano ljubazan prema drugima, posebice prema djeci, kasnije bi moglo ići protiv, kao što su mnogi navodili primjer, uključujući umirovljenika Davora. On je primjer čovjeka koji je cijeli život sebe stavljao u drugi plan, pokušavajući zadovoljiti potrebe drugih, a posebno svoje djece.
Takav način razmišljanja i ponašanja, priznaje, nanio mu je mnogo boli i patnje, o čemu otvoreno piše.
Davor je uvijek smatrao da djeca trebaju biti na prvom mjestu, a onda on sam. Njegova životna filozofija bila je “prvo djeca, pa ja”. U tom samoodricanju mislio je da može sve dati drugima. Nesvjesno, međutim, nije mu otkriveno što bi od njega zahtijevalo emocionalno i psihološki u zamjenu za tu nedostatnost.
Kaže da su suze mogle izbrisati bol, pa davno bi to učinile jer on je čovjek koji je uvijek imao sve za druge, a ništa za sebe. Ironično, bio je otvoren prema svima ne tražeći ništa zauzvrat, na kraju su ga ostavili na miru oni kojima je dao najviše sa zaboravljenim
Najveću muku muči odnos sa sinom kojeg nije vidio 30 godina. Teška činjenica s kojom se Davor suočava: nema jasnog razloga za ovu dugogodišnju razdvojenost. Dao je svom sinu sve što otac može dati – možda čak i više.
Posvetio mu je svoj život, ali sada kao starac koji živi sam, gleda kroz prozor u želji da jednog dana vidi svog sina. Jako ga boli vrlo živa pomisao da možda više nikada neće vidjeti svog sina, pogotovo jer nikada nije sreo unuku za koju zna da postoji, ali je nikada nije vidio. Srce mu je slomljeno zbog gubitka one emotivne veze koju je godinama njegovao i sanja o ponovnom susretu.
Davor priznaje da svaki dan živi s tisuću pitanja koja ga razdiru jer ne razumije što se dogodilo. Nosi težinu svoje boli u horizont čekajući neki nagovještaj ili znak nade. Njegove riječi odražavaju duboku tugu i osjećaj bespomoćnosti koji ga prati iz dana u dan u tišini.
Davorovo pismo na kraju zvuči prilično tužno, ali blago nadajuće iako se, doista, suprotstavlja tvrdoći srca svoga sina. No, beznađe je nešto što je teško u potpunosti odrediti, a možda upravo s tim pojmom stalno gleda u daljinu. Vjeruje da će se jednog lijepog dana njih dvoje pomiriti – ili barem riješiti kroz pitanja.
Ova bijedna sudbina otkriva nam, kroz Davorovo kasnije, koliko nevjerojatno teško i nesnosno bolno može postati kada se ekstremna popustljivost prema drugima – zanemarivanje vlastitih potreba i osjećaja – na kraju pretvori u monstruoznu propast.