Udala sam se s 17 godina, još nisam ni završila školu. Sve je to izgledalo kao bajka, bila sam zaljubljena i imala sam osjećaj da sam pronašla svog savršenog partnera. Moj muž bio je najbolji na svijetu, a svekrva nikad nije izrekla ni jednu ružnu riječ. Zaista, teško je opisati koliko je sve to bilo neopisivo lijepo.
Već prve godine braka, postali smo roditelji predivne djevojčice. Moj muž je bio sretan i ponosan, nije mu bilo bitno što nije dobio sina, kao što to obično biva kod mnogih muškaraca. Njegova podrška i ljubav su me ohrabrivali, iako sam bila mlada i bez mnogo životnog iskustva.
U toj našoj maloj obitelji, sve je bilo ispunjeno radošću i ljubavlju. Osjećala sam se voljeno i poštovano, a svaki dan bio je nova avantura. Iako sam se udala rano, nikad nisam zažalila zbog odluke. Ta ljubav i sreća koje smo dijelili činile su sve te izazove lakšima. Sjećam se trenutaka kad smo zajedno sanjarili o budućnosti, smijali se i uživali u svakodnevnim sitnicama.
S vremenom, shvatila sam da je brak puna odgovornosti, ali bila sam spremna na to. Uvijek sam imala podršku svog muža i svekrve, a to je bio temelj na kojem smo gradili našu obitelj. Naša kćerka donijela je toliko sreće u naš život, i svaki trenutak s njom bio je dragocjen. Nije uvijek bilo lako, ali ljubav koju smo gajili bila je jača od svih izazova.
Danas, s osmijehom na licu, gledam unazad na te godine i shvaćam koliko sam sretnica što sam imala priliku doživjeti sve to. I dalje vjerujem u tu pravu ljubav, koja može prevladati sve prepreke. Uvijek ću cijeniti te uspomene i radovati se novim avanturama koje život donosi.
