znio je podatke o Arkanu, Legiji i nekim ljudima iz naših domaćih reality showova i talk showa. Bilo je to nečuveno priznanje ne samo za Arkana, Legiju nego i za ljude koje gledamo u popularnim TV emisijama.
– Neće me uopće pitati o Legiji ljudi. Misle da izmišljam jer je on u zatvoru pa ne može odgovarati. Uvijek može odgovoriti. On je tada na ulici bio rang ispod mene. Bio sam veći od njega u smislu zločinca – započeo je priču Kristijan i odmah objasnio:
– Bio je iz legije, Arkana, Šešelja, ratišta. Sve što je naučio primijenio je ovdje. Kasnije je dobio i druge ovlasti. Ranije se nije toliko govorilo o tome da je iz Kristijanova tima; mi smo iz ekipa osamdesetih kad su svi pucali i ubijali ali ni ovo se nije toliko govorilo. Neokomunizam nije dopuštao pisati o tome kao danas.
Na cesti je Legia bio pacifist; čak me je i zaustavio kad sam se htio potući s tipom sa 18 uboda jer je maltretirao djevojku. Pričalo se da je taj tip maltretirao i Legiju – njegovu obitelj za našim stolom – u pijanom stanju i htio se pomiriti peglom, a ja sam reagirao sve dok “zemunski klan” nije došao na liniju manjeg otpora s obzirom na te stvari.
Uvijek prvi napada mene umjesto drugih da je to istina Legija bi bila ubojica zapravo ne Cema! Arkan je rekao “Idi nadji Kristijana da ne bi isao za Voždovac tamo da ubija, spusti ga na leda i dovedi ga do Erduta.” Ja imadoh 20 kila zlata i 100.000 maraka u to vrijeme. Nisam trebao nikoga.
Mogao sam ili umreti ili postati najvećim imenom u Jugoslaviji. Srat se rat desio u međuvremenu, kad sam ja skočio sa betona sa 17 metara ostao živ pa nastavio, to je Arkanu bilo impresivno. On je mene htio pomoći a treba čovjeka kao ja u ekipi. Bio je predstavnik sile, došao je kod mene i rekao: “Dodi nama, ne pucaj, izgubiću glasove, onda neće imati od čega.
Ljudima će pričati da sam ja heroj a Kristijan Šibenik ljudima po Vukovaru.” S Urošem sam napravio nešto slično, pucao u ljude i predmete u kući, pa je on poludio i pozvao Legiju. Nitko me nije mogao nigdje dovesti ni požurivati; mogao je samo sa mnom napraviti kompromis.
Tvrdi da je predosjećao da će biti priveden s Legijom.
– Imao sam zapovjedništvo nad Legijom dok nije postala Legija. Uvijek smo bili kao braća. Proveo sam sat vremena s njim prije nego što se predao. Sjedili smo i razgovarali. Pisali smo poeziju njegovoj djeci. Pisao je pjesme za djecu i ja zašto se predao dok mi ne da zeleno svjetlo. To je obiteljska stvar.
Dosta mu je svega u privatnom životu što smeta svima i svima pa je odustao. Bio je ničiji čovjek, potpuno za sebe. Čovjek s milijun eura u džepu nije htio kupiti normalne tenisice za nošenje; nije ga to zanimalo. Ja kažem: “Ne voliš to”, on kaže: “Mutavi, ajde ne jedi govna”. Imao je svoje rutine u trčanju, s treninzima, otac mu je bio vojnik, majka pobožna, bio je opsjednut time da postane padobranac koji je želio skočiti 1000 puta iz aviona.
Bio je to Legion. Nije se drogirao, kako se priča. Imao ga je dva puta i dobro je da je na aparatima. Ima vremena pokajati se za sve što je učinio ili ne. Da sumiram cijeli svoj život, ali ipak dišem. Drago mi je jer mi je prijatelj. Bio je moj suputnik u mnogim nezgodama; težinu svojih djela, platit će za to pred Bogom.
Već sam ih platio. Kad sam mu rekao da ćemo jesti paštetu u Centralnom zatvoru, rekao je: “Vi možda, ali ja sigurno neću.” Otišla sam po ručak, skočila na šankove, a on leži na krevetu kao: “Pa Mutavi bio si u pravu jedem istu paštetu sad smo za istim stolom.”
