Legendarni pjevač Zoran Kalezić svojedobno je progovorio o noći u kojoj je Arkan ubijen i kako je on ubijen, kao i o atmosferi koja je vladala tog dana kod njega.
– Kada je Arkan ubijen, Natalija (Arkanova prva žena), njihova djeca, moja supruga Vera i ja otišli smo iz naše kuće u Željkovu kuću. Moja majka je izgubila dva sina, dva moja brata. Znam koliko je teško. Sjećam se suza Arkanove majke Slavke — započeo je priču Kalezić.
U nekoliko je navrata priznao da je prisutan u njihovim životima, ali samo kao umjetnik.
– Plakala je kad sam ušao u Arkanovu kuću. Prišao sam joj i poljubio je. I sad je nekako uvijek jedna s Cecom i jedna s Natalijom. To su neke naše balkanske priče koje u ovom trenutku ne trebaju.
Otmena je bila Natalija kada je rekla: “Nemoj mi ništa pričati, od mene mu sve ide lako, volio je ovu ženu” (Ceca, prim. autora). Samo to u tom trenutku časna žena poput Natalije može reći o mrtvom ocu svoje djece.
Podsjetimo, Željko Ražnatović doista je ubijen 15. siječnja 2000. nešto poslije pet popodne u hotelu Intercontinental u Beogradu. Pokopan je na Novom groblju u Beogradu 20. siječnja.
Putovanje vesele bake Milene ulicom sjećanja Malo selo smjestilo se u podnožju planina u kojem je živjela baka Milena. Bila je poznata dama, poznata po svom beskrajnom humoru i srceparajućim avanturama. Osamdesetdvogodišnjak, ali još uvijek tinejdžerskog srca. Seljaci su obožavali njezine priče, ali ono što se dogodilo jednog vedrog sunčanog jutra… Nijedan seljanin nije očekivao. Jednog dana, Milena se probudila s vatrom u trbuhu, žudeći za adrenalinom punim avanture.
Ugledavši brdo koje je zasjenjivalo selo, davno u kojem je nekoć gajila snove da postane penjačica. “Danas je jedan dan”, potvrdila je Unutar svojih omiljenih crvenih tenisica i one svoje stare drvene štake (više modni dodatak nego išta drugo) i krenula na brdo.
Seljaci su bili puni čuđenja. Susjedi su je pitali: “Kamo ćeš baba?” – Idem osvojiti vrh – rekla je veselo. “Možda ću tamo gore otkriti svoje izgubljene godine!” Publika je prasnula u smijeh, ali nitko nije vjerovao da će ona doista ići.
U hodu ju je spriječio susjed Misha koji je oduvijek bio protiv svega što ona radi i nije je štedio niz svojih omiljenih psovki da bi kao i obično ocjenjivala visoke trenutke ili govorila ono što je zaključio da su riječi bez poštovanja prema ovom danu koje bi mogle bili su povod za odsutnost takvih ljudi koji nisu čak ni zatvorili stvari oni ne koriste njezinu ogradu kao ostali drugi govnari špijuni svuda oko njih gledajući svaku vožnju koristeći njen grm da objesi donje rublje umjesto da udaraju po štapovima.prepoznaj.. .
– Milena, gdje si bila? upita on. – Baš sam se popela na brdo, Mišo! rekla je. Mišo ju je skeptično promatrao. “Niste li malo stari za to?” “Avantura nema godina, Mišo. A dobro… tko zna, možda tamo gore pronađem tajni eliksir mladosti.” Glas joj je prešao u pjesmu dok je hodala na suncu pod zborom ptica koje su pjevale drevne melodije.
