Milica Todorović je pjevačica koja se ponekad zna našaliti, ali otkako je počela javno da nastupa, etiketirana je kao vrlo duhovita, simpatična pjevačica sa najviše smisla za humor.
Otvorena je javno raspravljati o svojim vezama i bivšim ljubavnicima; šokirala je mnoge kada je nedavno priznala da je čak i uži članovi obitelji često pitaju planira li imati djecu.
Zatim se osvrnula na svoje druge veze.
– To ide nekako spontano. jedan ode, drugi dođe. ali sve su svekrve divne i do danas sve svekrve – rekla je pjevačica otkrivši kako dobiva puno poruka od udvarača.
– Dobivam poruke na Instagramu, kažu mi da si sladak, mogli bismo na kavu. Ne govorim ništa na to što mogu reći kad ne poznajem čovjeka.
Moram da se nađem s nekim da mi se dopadne energija i kad nešto klikne da uđemo u priču – iskrena je bila Milica, prenosi “Grand”, priznavši da među njima često ima i oženjenih muškaraca.
Svaki čin koji ugrožava ženinu dobrobit — bilo da je riječ o psihičkom, fizičkom, seksualnom ili ekonomskom — bez njezina pristanka klasificira se kao muško nasilje nad ženama. Glumac može biti član obitelji (poput supruga, sina, oca, brata ili ujaka), poznanik (poput prijatelja, kolege ili šefa) ili čak stranac.
Važno je prepoznati da nasilje može pogoditi svaku ženu – to ne otkriva ništa o ženi na individualnoj razini, već se vraća na patrijarhalni sustav koji favorizira muškarce. Muškarci koriste takvo nasilje kao sredstvo za održavanje svoje dominacije nad ženama.
Kroz povijest, pa sve do danas, svaka je vjerska zajednica odobravala muško nasilje nad svojim partnericama kao nadmoć jednog spola nad drugim. Često šire društvo takve probleme unutar obitelji smatra privatnim. Ova percepcija, međutim, prešućuje problem obiteljskog nasilja, uskraćujući primarne izvore za one sa smanjenom moći u kućanstvu – pretežno žene i djeca – da izađu iz okolnosti zlostavljanja.
Muškarci su tradicionalno uvjetovani da zadrže kontrolu unutar obiteljske jedinice, uz nasilno ponašanje. Djeca koja rastu u nasilnom okruženju ne razvijaju alternativne načine komuniciranja. Kada je tada 2002. godine, primjenom članka 164. Kaznenog zakona, država prvi put priznala da nasilje u obitelji nije problem unutar obitelji, već šireg spektra i posljedično ga označila društvenom i državnom brigom
Dakle, država sada ima pravo kazniti one koji počine obiteljsko nasilje. Ova svijest prevladava u svim europskim zemljama i među većinom ljudi diljem svijeta. Razvoj zakonodavstva u vezi s obiteljskim i seksualnim nasiljem može se pratiti unatrag do bezbrojnih aktivistica i feministica iz ženskog pokreta koje su se žestoko zalagale da se oni razviju i provedu u svojim zemljama.
