U trenucima koji su prethodili smrti od raka, Stanko je doživio čudesno oživljavanje, tijekom kojeg je, kako tvrdi, svjedočio mnoštvu nesvakidašnjih događaja.
Pripovijest počinje sjećanjima iz njegovih ranih godina, vremena obilježenog neimaštinom i nevoljama. Otac mu se, kako bi prehranio obitelj, bavio teškim radom, dok je majka jedva spajala kraj s krajem. Prva četiri razreda pohađao je u seoskoj školi, a kasnije je u Vučju prevalio 10 kilometara krševitog terena, izdržavajući oštre zime, da bi pohađao školu. Po završetku školovanja u Srednjoj hemijskoj školi, zaposlio se u farmaceutskoj ustanovi “Zdravlje” u Leskovcu. Nakon toga dobio je prestižnu Titovu stipendiju, koja mu je omogućila da nastavi vatrogasnu obuku u Novom Sadu.
Prema Stankovim riječima, ovom traču ne treba pridavati veliku težinu jer ne odražava točno istinu. Stanko ističe kako je nepravedno suditi nekoga samo po izgledu ili vrijednosti, jer nije naše da preuzimamo ulogu Božjeg suda.
Stanko je od malih nogu pratio svoju majku u crkvu, gdje su prihvatili kršćanstvo i usadili njemu i bratu važnost pridržavanja Božjih zapovijedi, kao što su poštenje i suzdržavanje od krađe. Unatoč siromaštvu, Stanko se sa suzama prisjeća kako im je majka opskrbljivala papir za vreće na kojemu je pisao i crtao, njegujući njegovu ljubav prema umjetnosti.
Prema njegovim riječima, majka ga je uvela u crkvu u dobi od 5 godina, iskustvo koje ga je u početku ispunilo strahom od crkava i ikona. Ipak, skupio je hrabrosti i zamolio je da ga opet primi natrag.
U noći moje smrti
Prema Stankovim riječima, taj se incident dogodio 22. studenoga 1989. godine. U to smo vrijeme moja obitelj i ja bili podstanari u blizini Leskovca jer je prethodni gazda u gradu dao otkaz. Kako nije bilo drugih dostupnih opcija, potražili smo utočište u stanu dok ne osiguramo novi. U tom je razdoblju moja supruga, kojoj je nedostajalo dva mjeseca da rodi našu drugu kćer, bila trudna.
Tijekom te večeri preda mnom se odigrao nesvakidašnji događaj. Rano smo se povukli na spavanje, ausred noći pozvao me neki glas, dozivajući moje ime: “Stanko, ustani!” Kad sam se probudio, oči su mi se susrele s tako intenzivnim sjajem da se mogao mjeriti sa sjajem stotina zalazećih sunaca u noći bez mjesečine. Unutar tog sjaja, božanski lik Gospodina Isusa Krista materijalizirao se pred mojim očima. Zapanjujuće, ugledao sam svoj vlastiti fizički oblik, kako mirno počiva pored moje voljene supruge na krevetu.
Nakon što sam se probudio, otkrio sam da su svi pobjegli, a to su bile riječi koje je izgovorio svećenik.
Kada su ga upitali za reakciju onih koji su bili na njegovom sprovodu, ispričao je kako su se razumljivo uplašili i žurno pobjegli jer je preminula osoba neočekivano počela oživljavati. U tom trenutku svećenik, zadužen za dovršetak pogrebnog postupka, upita je li došlo do promjene mišljenja. Stanko je ispričao kako je svećenik ostao ravnodušan jer ovo nije bio prvi slučaj da je netko uskrsnuo iz mrtvih s kojim se susreo; bilo je brojnih pojava prije.
U trenutku straha i nevjerice Stanko prepričava svoj susret s Kristom. “Idemo”, kaže mu Krist. Shrvan, Stanko ispituje Krista o njegovom identitetu i njihovom odredištu. Kao odgovor, Krist otkriva: “Ja sam tvoj Gospodin.” Zapanjujuće, prolaze kroz zid, zaobilazeći konvencionalna vrata. Stanko, vidno potresen, prenosi ovo nesvakidašnje iskustvo.
U trenutku kad sam pogledao Gospodina, moje vlastite želje su nestale i bez napora sam prošao kroz zid pored njega, lebdeći u zraku bez ikakvog kontakta sa tlom.
Kad smo krenuli na put, oči su mi ugledale rijeku koja je ličila na moju voljenu Vlasinu i livadu koja mi je probudila uspomene na djetinjstvo kao pastir, čuvajući stoku. Tamo sam svjedočio nebeskim ljestvama koje su se spuštale s neba na Zemlju, s Gospodinom kako se penje njima, a ja sam ga slijedio izbliza.
Međutim, demoni su se uhvatili za moje udove, njihova divlja rika i krici ispunjavali su zrak, dok je ispod njih, u dubinama ponora, čekao pakao s nacerenim demonima, bljujući vatru iz očiju i usta, naoružani sjekirama, kopljima i srpovi, spremni da me zarobe. Ipak, Gospodin je pružio svoj križ, uzrokujući da svi padnu pred nama. Prolazeći kroz razna vrata, na kraju smo stigli do nebeskog svoda, gdje su mi se otkrila vrata u nebo.
U stanju eterične golotinje, nalik anđelu lišenom ikakve seksualne konotacije, našao sam se u prisutnosti Gospodina koji se okitio netaknutom bijelom haljinom. I ispred i iza njega stajao je blistavi križ, koji je emitirao tako sjajnu svjetlost da je bilo nemoguće gledati u njega. Tada mi se obratio, oslovljavajući me imenom: “Stanko, evo raja Božjeg, upoznaj svoje okruženje.” U tom sam trenutku ugledao svetog oca Nikolu, svetog arkanđela Mihaela, svetog Jurja, kao i bezbrojne anđele i svece, čija su mi imena u to vrijeme izmicala zbog moje ograničene izloženosti Svetom pismu.
Preplavio me osjećaj mira kad sam prepoznao poznata lica iz djetinjstva, uključujući i dragog prijatelja iz osnovne škole koji je preminuo. Međutim, nije mi bilo dopušteno da s njim razgovaram. Osim toga, promatrao sam brojne mlade dječake i djevojčice kako se brčkaju na zelenoj travi, smješteni među drvećem.
Gospodin mi pruža prizor koji oduzima dah, pitajući me jesam li primijetio. Izjavljuje da će ovo biti moje prebivalište, ali sada je vrijeme da otkrije još jedan spektakl. Objašnjava mi da me mora vratiti u zemaljsko carstvo, jer dolje je ojađena mlada djevojka koja neprestano plače.
U rasponu od 25 sati doživio sam stanje mrtvaca.
U rasponu od 25 sati, počevši od trenutka kada je moja supruga osjetila hladnoću mog tijela u krevetu do trenutka kada sam došao svijesti, odigrao se niz nesvakidašnjih događaja. Došla je hitna pomoć koja je potvrdila moju prividnu smrt, a čak sam imao priliku razgovarati sa zbunjenim patologom koji nije mogao shvatiti okolnosti. U pokušaju da rasvijetlim situaciju, otkrio sam mu da ga je Stanko izigrao i ostavio ga potpuno prevarenim.
Prema Stankovim riječima, obavljene su sve potrebne pripreme – grob je iskopan i preostalo je još samo da ga pokopaju. Međutim, njegova najstarija kći, koja je tada imala samo 7 godina, prva je primijetila da se očeve oči još miču.
Raspitujući se za odgovor onih koji su bili prisutni na njegovom sprovodu, ispričao je njihov strah i bijeg koji je uslijedio kada je preminula osoba neočekivano oživjela. Svećenik koji je služio obred tada je postavio pitanje: “Jeste li se predomislili?” Stanko se prisjeća da je svećenik ostao bez straha, susrevši se s brojnim slučajevima vraćanja pokojnika u život.
Nakon mog iskustva kliničke smrti u razdoblju od 40 dana, vladala je opuštena atmosfera u kojoj su me svi šaljivo nazivali vampirom i zadirkivali me da sam se transformirao u jednog. Tijekom tog vremena bila sam preplavljena emocijama i nisam mogla artikulirati ništa osim suza.
Po povratku, Gospodin mi je javio da me vraćaju zbog upornog plača mlade djevojke, te da trebam pružiti svoju pomoć drugima na sve moguće načine, koliko god mogu.
