U Čačku se održala jedinstvena rođendanska proslava jer su Ana (36) i njezina svekrva Marija (42) Milošev veselo obilježile svoj drugi zajednički rođendan.
Dan kada je Marija dobila priliku za novi život, zahvaljujući velikodušnom činu doniranja organa, za njih je bila značajna prekretnica.
Dok god je živa, Marija će čuvati uspomenu na nesebičan čin Ane Milošev, iako je Ana prvenstveno prosvjetni radnik. Dvije godine kasnije, Ana se sa smiješkom osvrće na taj dan, dok je cijela obitelj s nestrpljenjem iščekivala uspjeh medicinskog zahvata.
Prema riječima Ane, učiteljice u dvojezičnoj osnovnoj školi u Berlinu, transplantacija jetre bila je jedino rješenje za Mariju. Budući da joj nitko od bliže rodbine nije bio par, Ana nije dvojila ni sekunde kada se otkrilo da joj jetra odgovara. Ana i njezin suprug, zajedno s dvoje male djece, već nekoliko godina žive i rade u Njemačkoj.
Ana, unuka slavne operne dive Radmile Bakočević, svoju vezu s Milanom Miloševim pripovijeda kao trenutak u kojem je istinski shvatila bit “mira”. Duboki osjećaj sklada i privrženosti koji je otkrila u njihovoj vezi nešto je što cijeni iznad svega. Nepokolebljiva toplina i ljubav Milanove obitelji odigrale su ključnu ulogu u ublažavanju svih njezinih suzdržanosti prema potpunom prihvaćanju njihove zajednice.
Obavljajući svoje obveze u kovid bolnici u Čačku, Marija, tipično liječnica, nažalost se zarazila koronavirusom zajedno s brojnim svojim kolegama zdravstvenim radnicima. Tragično, Marija je zbog virusa ostala bez jetre, a njezina je funkcionalnost svakim danom sve slabija.
Kad je Marijin život visio o koncu, njezina obitelj, uključujući roditelje, sestru i brata Milana, koji je i moj suprug, krenula je na put tesiranja. Međutim, unatoč njihovoj spremnosti, nitko od njih nije smatran prikladnim darivateljem zbog problema s kompatibilnošću. Tek kad sam otkrila da moja jetra odgovara Marijinoj krvnoj grupi, nisam se libila ponuditi je kao slamku spasa – otkriva Ana.
Emocije straha, strepnje i iščekivanja koje su dovele do Marijine transplantacije u Istanbulu bile su značajno zasjenjene ogromnim strahom hoće li preživjeti operaciju.
U roku od nekoliko dana, Marijino stanje se naglo pogoršalo, što je izazvalo veliku zabrinutost među svima nama. Bilo je goruće pitanje hoćemo li na vrijeme stići do klinike Milenium. Po našem dolasku Marija je još jednom podvrgnuta brojnim pretragama. Tek što smo mislili da je spas nadohvat ruke, suočili smo se s još jednom preprekom: ocjenom etičkog povjerenstva.
U Turskoj su transplantacije organa dopuštene samo od živih donora, pa su morali osigurati da nisam sudjelovao u prodaji organa Mariji. U tom me trenutku obuzimao očaj, dok se Maria približavala točki s koje nema povratka. Ana se živo prisjeća dana provedenih na istanbulskoj klinici, ispunjenih neizvjesnošću i zajedničkim iskustvima s Marijom.
Ana, koja također ima dvoje djece, bila je jako zabrinuta za Marijinu dobrobit tijekom operacije. Unatoč vlastitoj brizi, Marija je čvrsto stiskala telefon, napeto iščekujući poziv svoje kćeri. Svjedočenje Marijinoj neizmjernoj brizi za vlastito dijete postalo je pokretač Anine odluke da riskira i postane donor.
Prema njegovim riječima, postupak transplantacije je složen i zahtijeva mjere postoperativnog oporavka. Međutim, zbog izvanredne regenerativne sposobnosti jetre, čin doniranja ovog organa predstavlja minimalan zdravstveni rizik za pojedince koji su dobrog zdravlja.
Danas smo Marija i ja savršenog zdravlja. Kao brojna obitelj, obilježavamo dan kada je Marija dobila novi početak. Riječi ne mogu adekvatno prenijeti emocije koje trenutno proživljavam, zaključuje Ana.