Barbara Bobak ubraja se među najomiljenije pop pjevačice današnjice. Prvobitno je privukla pozornost javnosti vezom s pjevačem Darkom Lazićem, a kasnije je dokazala svoju vrijednost u industriji zabave nakon njihovog razlaza, prikazujući brojne nastupe i objavljujući pjesme koje su ubrzo postale veliki hitovi.
Prije nego što je snimila vlastite pjesme, Barbara se suočila s kritikama nekolicine starijih vršnjaka, među kojima je i Šako Polumenta, koji su joj se žestoko protivili jer je prikrila tragove i time postigla slavu. No, neka istinu otkrije fotografija koja kruži društvenim mrežama, a na kojoj je Barbara sretna u Polumentinu zagrljaju dok uživa u njegovom nastupu.
Podsjetimo, umjetnik je pjevačicu nazvao ovako:
Prije godinu i pol hrabro sam ustvrdio da je ovakva situacija nekorektna prema našim suradnicima, konkretno prema autorima. Barbara lijepo izvodi moje pjesme na raznim kompilacijama, ali dovodim u pitanje izvor njezinih prava. Ona nije sama; ima mnogo talentiranih pjevača koji rade isto. Što autorima daje ovlast da nešto što sam kupio prodaju drugoj strani? Ovo nije samo nepravedno, već se čini i kriminalnim.
Ulažete toliko svog vremena, truda, novca i strasti da pjesma bude uspješna, samo da bi je netko drugi uzeo i izveo. Prije trideset godina, kada sam krenuo na svoje putovanje, putovao sam od Bijelog Polja do Beograda bez ikakvog dodatnog novca; morali ste se žrtvovati da biste stekli pjesmu.
Sada te pjesme pojedinci bez oklijevanja uzimaju i izvode. Neki od tih pjevača nemaju niti jedan album, ali često zarađuju više od etabliranih izvođača. Oni imaju koristi od našeg rada, ljutito je rekao Šako za Svet i dodao:
Osjećao sam ogorčenost, ali autori su istupili i izjavili: “To je korisno za vas.” Ono što je za mene blagotvorno je da je pjesma već izblijedjela. Time autori omalovažavaju umjetnike koji su svoj život posvetili svom zanatu.
Danas je jednostavno nekome uhvatiti komad oko kojeg sam se ja mučio mjesecima, nastupajući po klubovima i na turnejama; kad publika uživa u pjesmi, netko pametan uleti da je snimi. Pretvaraju nas u budale.
Bonus tekst
Dragana Krstić iz Beograda sa samo 20 godina prepoznala je da se susreće s problemima reproduktivnog zdravlja i začeća, no nije mogla ni naslutiti da će njezin put do majčinstva trajati 18 izazovnih godina. Unatoč preprekama s kojima se suočavala tijekom tog razdoblja, njezina se duboka želja ostvarila kada je u dobi od 38 godina postala majka Marije. To označava početak njezine priče.
Nakon što je primijetila izostanak menstrualnog ciklusa, potražila je liječničku pomoć, a nakon nekoliko pregleda liječnici su otkrili da ima hormonalni disbalans i ciste prisutne tijekom cijelog liječenja. Imao sam sreću što sam rano saznao za njezine probleme s reproduktivnim zdravljem i do svojih dvadesetih shvatio sam da začeće ovdje neće biti tako jednostavno kao što bi moglo biti drugdje.
S vremenom se stanje pogoršalo, što je rezultiralo dijagnozom začepljenih jajovoda uz razne druge komplikacije. Proces liječenja produžio se zbog nejasnoće tadašnje dijagnoze u odnosu na danas. Poput mnogih mojih suvremenika koji su se suočavali sa sličnim dijagnozama tijekom ovog doba, nismo imali brz ili ohrabrujući put prema otkrivanju lijeka. Nisam bila sigurna kada će, ili čak hoće li, biti majčinstvo u mojoj budućnosti; takva je bila perspektiva, dijeli Dragana sa Zdravljem Kurira.
Put do dijagnoze bio je proširen i uključivao je razne intervencije, evaluacije i mnoge rasprave sa stručnjacima iz različitih disciplina. Nismo bili u mogućnosti održati stalan raspored liječničkih pregleda i procjena; pravljenje pauza pokazalo se bitnim. Bilo nam je ključno povremeno zaustavljati cijeli proces i tražiti psihološku potporu kako bismo išli naprijed. Bilo je tu mnogo suza, nemale tuge i goleme neizvjesnosti.
Kad smo došli do početnog postupka in vitro oplodnje, imala sam 34 godine, nakon niza dijagnostičkih pretraga i intervencija prije toga. U svojim dvadesetima imala sam sreću otkriti njegove probleme s reproduktivnim zdravljem i brzo sam shvatila da se i ona susrela sa sličnim poteškoćama. Pomisao na odustajanje nikada nije bila na stolu. Dragana je proživljavala duboku bol jer nije mogla ostvariti svoju želju za majčinstvom kada je to željela, trpeći bolne procedure umjesto da radosno iščekuje dolazak djeteta. “Moja želja da postanem majka bila je zaista jaka.
Za mene je sve bio izazov, a najdublja borba s kojom sam se susrela bila je želja da budem poput drugih, posebice drugih žena. Dok su one prigrlile majčinstvo, ja nisam mogla to učiniti; imali su očekivanja tijekom mojih medicinskih postupaka. Gledao sam ih u bolnicama, blistave od radosti i željnog iščekivanja. Nježno su milovali svoje trbuhe, dok je moja vlastita stvarnost uključivala brigu o tome rana i vađenja šavova… “Bilo mi je neizmjerno teško”, priča naš sugovornik.
Dragana i njen suprug nalazili su radost u svakoj bebi koju su sreli, ali su tiho tugovali, žudeći da proslave rođenje vlastitog djeteta. U tom razdoblju osjećali smo zahvalnost što djeca pohađaju školu i nadali smo se sličnim prilikama. Usprkos brojnim izazovima, izdržali smo. S jasno definiranim našim težnjama, navaljivali smo dalje, jer pomisao na odustajanje nikada nije bila opcija; naša vizija plavooke djevojčice nadahnula je našu odlučnost.
