Malo tko zna da Verica Rakočević nije završila školu za dizajnericu. Studirala je, međutim, puno više od onih koji su diplomirali.
Ljudi ne znaju u našoj zemlji, ne znam kako je danas — ali kad sam išao na Tjedan visoke mode u Rim 1999. godine, tada i mnogo godina poslije, bilo je jako komplicirano. Tvornica je organizirala prvu međunarodnu modnu reviju u Kotoru;
Bio sam sa svojom kolekcijom. Bila je skupina talijanskih novinara; bili su oduševljeni i pitali me hoću li doći na tjedan visoke mode u Rim. U ovom trenutku ne mogu ništa ni usporediti s tim trenutkom.
Sada stalno dobivam ponude za London Fashion Week i različite tjedne mode, da ne spominjem tjedne visoke mode, nego tjedne mode.
U Kotor stigli dizajneri i talijanski novinari; pitali su me i uvrstili me u tjedan visoke mode u Rimu, ne znajući ništa, kad sam rekla “da”, samo su me obavijestili da moram platiti PR menadžera, modele, pistu, sve ukupno 150.000 maraka. Jer sav moj novac je išao na modne revije, brend, plaće…
Znala sam da nemam ta sredstva! Dakle, nažalost nakon 40 godina postojanja radnje prvog u mjesecu isplaćuju se plaće i doprinosi radnicima… Taman su krenule bombardiranja i sirene i zamračenja ateljea na Terazijama radili smo danonoćno.
Ono što je bilo jako bitno je da sam znao da nemam pojma o visokoj modi, au to vrijeme je sin Igora Todorovića studirao u Rimu na akademiji za visoku modu, poznavao sam njega i njegovog tatu pa sam ga nazvao i rekao: Koliko bi koštalo da me naučite da se tamo ne oblačim i što trebam znati da bih mogao predstaviti sebe i svoju zemlju.”
Slažem se Igore i važno je da razbijemo mnoge zablude — ja sam smislio celu kolekciju, inspirisan sam starim srpskim zanatima i starom srpskom nošnjom, radio sam sve skice, a Igor je bio tu sa detaljima, šta je to bilo to je važno da taj komad pripada visokoj modi, sve sam ja osmislila i implementirala i što nisam znala; Platio sam da učim.
Polazak je bio spektakularan, a stigli smo i na mađarsku granicu. Kažu nam da pošiljku nije moguće prevesti preko granice ako prethodno ne ostavimo polog; tek tada, kad se vratimo u Budimpeštu da uhvatimo let za Rim, vratit će nam novac.
Gadovi! U znak dobre volje, jedan od mojih domaćina odlučuje mi kupiti velikog plišanog medu da nas sve razveseli; kupi mi medu visokog 1,5 metara. Prolazimo mađarsku carinu s neotvorenom pošiljkom jer očito, kako bi znali što je unutra i inače bi nas natjerali da je tamo otvorimo.
Poslednjih pet haljina sam napravila od slojeva kada je Gračanica stradala, a na mojoj je bila ručno oslikana Gračanica od devojčice Čedomire koju je moja ćerka slikala na svili, izašlo je pet modela, imale su krvave u kosi, držale su pravoslavne sveće. ruke kad vidiš haljinu ta tri nivoa kao da se gračanica ljulja, isto tako i veo oslikao gračanicu u tom trenutku čak ni jedan stan nego sve što sam imala je vrijedilo tog trenutka.
Kad su izašli s upaljenim svijećama, 300-400 ljudi je ustalo i pljeskalo, i plakalo. Htio sam da glazba bude “Boj na Kosovu”, ali nisam mogao. Savjetovali su me da to ne radim, pa nisam.
A onda, jer je glumica Ramona Badescu nosila slavljeničku tortu i kada je došla do kraja piste, otkinula je komad torte i dala ga ženi koja je bila uplakana u publici. Ovakvi trenuci su nezaboravni, zaboraviš sve materijalno.
