Srbija sinoć drugi put zaredom nije zaspala uz pravi slatki zalogaj na US Openu. Naime, Novak Đoković i Laslo Đere bili su na suprotnim stranama mreže. No, Đere nije izdržao do ove krajnje točke i predao meč.
Za Jutarnji program Kurir TV-a teniski analitičar Vuk Brajović analizirat će što je ovaj meč pokazao, kakvi još mečevi pred Đokovićem i zašto ga prijatelji i neprijatelji ponovno spominju u medijima.
– Nekada je New York znao biti tako dobar domaćin kada su u pitanju uvjeti u kojima igra ovaj događaj. Svi se sjećamo serije od prije nekoliko godina kada je Novak stvarno imao problema s uvjetima. Što zbog vlage, što zbog vrućine, što zbog brze podloge kad se sve skupa zaista postoji potvrda da je tenis danas jedan od simbola gladijatorskog sporta.
Sinoćnja utakmica prava je simbolika onih nedaća, problema, komplikacija, nelagode u kojoj se igraju utakmice ovog inače vrlo zahtjevnog sporta. Ovo je bio treći meč koji je završio jučer, a podsjetimo da je i najduži meč na US Openu odigran prošlog kola Hačano-Vevans 5 sati i 35 minuta. Nevjerojatno za uvjete.
Kada se Đoković uhvatio za srce i zatražio fizioterapiju, publika se zabrinula, ali Brajović je prekinuo:
Sada je u stabilnom stanju, ako ga tako možemo nazvati. Nikad nisam vidio da je Novak tako brzo pokazao znakove strpljenja, sredinom prvog seta da promijeni dres nakon 4-4 u prvom setu. Svi smo vidjeli koliko su oba igrača bila potpuno mokra u petoj utakmici. Novak je u tim okolnostima prvi zatražio liječničku pomoć.
Nakon toga Đere je zatražio medicinski timeout, nakon čega je vrlo brzo predao meč kod 2:0 u trećem setu. Tako da u ovakvim mečevima koji su zaista izazovni gdje je igrao protiv protivnika koji ga u prethodna dva meča zamalo nije pobijedio oba puta Novak uključuje svoje nevjerojatne mentalne kapacitete + rezervoar mentalne energije.
Iz priče o ženi čiji se brak skoro raspao, neke će spoznaje za mnoge biti neprocjenjive. Bilo je to prošle godine, jedne hladne listopadske noći u 5 ujutro, kada sam se našla u kuhinji bake i djeda kako tipkam poruku drugom čovjeku.
Bio je to trenutak koji me najviše izolirao u životu. Napisala sam riječi “Osjećam se izolirano i bespomoćno” sa suzama koje su mi tekle niz lice. Te prohladne noći, dok sam sjedio za kuhinjskim stolom, um mi je bio preplavljen mislima dok sam sastavljao e-poštu drugom tipu. K Kako se to dogodilo? Zaista sam osjećala da između mene i mog muža postoji jaka veza u kojoj možemo otvoreno razgovarati o svemu—barem me on tako natjerao da vjerujem—zašto sam se onda osjećala tako usamljeno?
Nastavila sam pisati, ne obazirući se na suze koje su mi sada zamagljivale vid. Neki unutarnji glas upozoravao me da ne dijelim takve osobne misli samo s jednomjesečnim prijateljem, ali nije bilo druge mogućnosti. Očito, bilo bi apsolutno smiješno da bilo tko, čak i moj suprug, razumije moje emocije.
“Izjavio sam da možda već dugo nosim ovaj teret sam. Čini se da nema nikoga kome mogu vjerovati tko ima istu stranu priče sa mnom.” Dok sam pisala, suze su mi počele slobodnije teći. Preplavio me snažan val krivnje i srama. Što me, za ime svijeta, tjera da izrazim svoje osjećaje prema muškarcu koji mi nije muž? Ako bi saznao da sam se odlučila otvoriti nekome drugome umjesto da mu to odmah kažem, što to onda znači?
Hoće li se osjećati izdanim? Ima li šanse da mi oprosti? Što ako to uništi njegovu sposobnost ponovnog povjerenja? Ali, moj strah je bio jači od moje usamljenosti.
