Posljednji beogradski smutljivac, kako se pokazalo, nepokolebljivo je radio po svome, odabrao je kafanu umjesto škole, a sudbina je našla svoje s raznolikim sposobnostima koje je otvorio na mnoge druge puteve. Danas predstavljamo životnu priču; ono rijetkog multitalentiranog umjetnika.
Dijamant među kaldrmom voljenog Beograda, Dušan Prelević Prele imao je nekoliko inkarnacija: nogometaš, roker, glumac, boemski pisac i scenarist. Uglavnom, bio je čovjek s talentom za sve. Nikada nije odustajao od onoga što voli i svojih navika koje su ga činile izvrsnim borcem u svim životnim izazovima — kroz te izazove je značajno uspio pomoći i sebi.
Prihvatio je život slobode, slijedeći mnoge talente koje je imao. Rođen je 11. studenoga 1948. na Vračaru u Beogradu; izgubivši oca dok je bio vrlo mlad, majka mu je postala jedini i najvažniji utjecaj u životu. Barem ga je uspjela oblikovati u ekscentričnog boema.
Zbog rokenrola je napustio srednju školu — Radoslav Lale Vujadinović opisao ga je u svojoj knjizi „Čuburci Krstaši” kao „Preletov životni put” gde je Prelević prikazan u delu o ikonama roka, džeza i folk muzike ovih prostora. BEOGRAD
Kafana vam služi kao srpski parlament: svetinja i dom. Ovdje se u pubovima odvijaju najvažniji događaji. Ruše se vlade, osnivaju nove, osnivaju stranke. Ovaj pub je jedino sveučilište na kojem sam diplomirao; instituciju koju ne bih mijenjao za Oxford. Početkom devedesetih Dušan Prelević Prele opisao je svoj put odrastanja, koji je sudbinski htio da počne i završi u najznačajnijem mjestu srpske kulture: kafani.
Izrasli u toplom gnijezdu povijesnog Beograda, postignuće vrijedno svakog elitnog obrazovanja, ovi stručnjaci često su svoj posao obavljali bolje od bilo koga na poslu danas. Pripreme na tlu bile su teške i zahtijevale su ponekad i spartanski trening, kao i čvrstu selekciju koja nije ostavljala mjesta slabostima.
Stoga nije bilo iznenađenje da su se mnogi od njih kasnije pokazali velikim umjetnicima, sportašima, majstorima… i nitkovima koji su, kad su bili dorasli svojim smicalicama, pazili da “ne naprave štetu”.
Tako je odrastala generacija rođenih Beograđana koji su kasnije dali veliki doprinos ovom gradu i spremno preuzeli rizik da zauzvrat dobiju malo ili ništa. “Ne radi se ni o mangupskoj dripci, ni o nitkovima koji danas kruže gradom. Mangupi su vaspitana djeca koja se odgajaju. Nisu kukavice. Nisu ni doušnici”, objašnjava Dušan Prelević Prele, posljednji pravi beogradski mangup. njegovi drugovi u “feli”.
Završio srednju školu, godinu dana da postane savršen Sajji, nakon toga su se pojavile dvije alternative: igrati nogomet ili se baviti glazbom. Nogomet je uvijek držao primat među najpopularnijim sportovima u Srbiji, što je inspiriralo ovog golobradog mladića koji je želio, uz svoje prijatelje, biti Đorđevićev sekundant.
“Pikao” se prevodi kao “fucu” za “Bulbulder”, što je izvedeno iz imena kluba, a također označava i “Crvenu zvezdu”. Onako mnogo zahtijevan sport, koji je podrazumijevao bezobrazno trčanje po terenu i cjelodnevne treninge, ostavi;e fudbal — pjesmu. Odrek’o se ambicije da bude novi Šekularac jedino onda kada shvati da bi ga glazbeni talenti brzo svukli putem kojim će postati novi Mik Džeger ili Džo Kokera.
Bio je neupućeni odvjetnik koji je napustio srednju školu i koji je, protivno volji svoje majke, prihvatio stil života rock ‘n’ rolla, ali nikada nije posustajao oko jedne stvari: glazba mu je značila sve. U 1960-ima Beograd je bio umjetnička prijestolnica koliko i bilo koji drugi veći grad u svijetu; često je to vodilo.
