Koku Istanbul, žena koja je živela neverovatnih 129 godina pre nego što je preminula u junu 2019. godine, imala je neobičan pogled na svoju dugovečnost. Iako je zvanično bila najstarija osoba na svetu u svojoj dobi, ona nije smatrala da je njen dug život blagoslov. Naprotiv, Koku je doživljavala dugovečnost kao teret, a ne kao dar.
Došavši na svijet 1. lipnja 1889. u Rusiji, Koku je uspjela proći kroz mnoštvo značajnih povijesnih događaja i preokreta koji su obilježili njezino doba. Posjedovala je saznanja iz prve ruke o posljednjim trenucima vladavine cara Nikolaja II., svjedočila je burnim događajima Drugog svjetskog rata i osobno doživjela raspad Sovjetskog Saveza. U vrijeme abdikacije posljednjeg ruskog cara, Koku je već bila prešla 27 godina, a kada je Drugi svjetski rat konačno došao do kraja, dosegla je 55 godina. Zanimljivo je da je Koku nastavila živjeti sve do dobi od 102, svjedočeći raspadu Sovjetskog Saveza.
Fascinacija oko njezinog produljenog životnog vijeka ostala je bez odgovora, jer ona sama nije mogla objasniti kako je uspjela živjeti tako nevjerojatno dugo. Umjesto da svoju dugovječnost pripisuje osobnim naporima ili bilo kakvim tajnama zdravog života, čvrsto je vjerovala da je to isključivo zbog “Božje volje”. U intervjuu je izjavila da njen dug život nije bio dar, već oblik “kazne”. Unatoč tolikim godinama života, priznala je da joj niti jedan dan nije donio sreću. U njezinim je očima sam život bio rečenica, lišena radosti tipično povezanih s produljenim postojanjem, opterećena težinom vlastite dugovječnosti.
Koku je pretrpio brojne povijesne nesreće, uključujući represivne akcije Staljinova režima. Staljin je lažno optužio nju, njezinu obitelj i druge etničke skupine poput Čečena i Sibira za suradnju s nacistima, što je dovelo do njihovog protjerivanja. Ova traumatična iskustva ostavila su neizbrisiv trag na njoj, posebno kada je svjedočila prolazu njemačkih tenkova pored njezine kuće tijekom Drugog svjetskog rata, prizor koji ju je potresao do srži.
Lišena svog doma i prijašnjeg života, Koku je često pronalazila utjehu u brizi za svoj vrt, no njezino je srce čeznulo za danom kada bi se mogla vratiti kući. “Rad u vrtu mi je pomogao da odagnam negativne misli, ali duboko u sebi, duša me je boljela zbog poznatog doma”, povjerila je. Unatoč tome što je pronašla utjehu u svom vrtu, Koku nije mogla pobjeći od prožimajućih osjećaja straha i tuge koji su prožimali njezino postojanje.Nadživjevši svakog člana svoje obitelji, uključujući svoju kćer Tamaru, koja je također imala dug životni vijek od 104 godine, Koku je iskusila duboku tugu gubitka više djece, uključujući i šestogodišnjeg sina, što je samo produbilo njezine osjećaje nesreće i tuge .
Naposljetku, Koku je shvatila da je njezin produljeni životni vijek bio više postojanje nego istinsko iskustvo življenja. “Kada se neumorno radi, svaki dan se stapa sa sljedećim, a život gubi svoju vitalnost; postaje puko postojanje”, požalila se, prenoseći duboku tjeskobu i iscrpljenost kao rezultat života posvećenog borbi s neprestanim nesrećama i nejednakostima. Zanimljivo je da je tijekom svojih mladih godina imala privilegiju ukrstiti putove s poznatim umjetnikom Vincentom van Goghom, dodajući još jedan aspekt svom dugom i burnom putovanju.
