Moj muž mi je u petak javio da mora otići na službeni put u Zagreb zbog hitnih poslovnih obaveza. Objasnio je da su u pitanju važni sastanci i da se to ne može odgoditi, pa da neće moći biti kod kuće za vikend. Iako sam bila pomalo nezadovoljna što ću provesti vikend sama s našom jednogodišnjom bebom, nisam previše razmišljala o tome jer je njegov posao oduvijek zahtijevao povremena putovanja. Željela sam mu poželjeti sreću i samo sam mu poslala poruku s poljupcem, a on je obećao da ćemo se čuti kad stigne na odredište.
Vikend je prošao uobičajeno, s puno obaveza vezanih uz bebu – hranjenje, uspavljivanje i igranje. Iako je bilo naporno, trudila sam se da pronađem i malo vremena za sebe, koliko god to bilo moguće. No, u nedjelju me muž iznenadio s novom viješću. Zbog poslovnih komplikacija, najavio je da vjerojatno neće stići kući do srijede. Taj obrat izazvao je u meni osjećaj nelagode, jer sam zamišljala još tri dana provesti sama s djetetom, bez pomoći i društva. Nisam bila sigurna kako ću podnijeti tu dodatnu samotu.
Kako bih promijenila atmosferu i olakšala sebi, pomislila sam da bi bilo lijepo otići kod moje sestre, koja živi u gradu udaljenom 30-ak kilometara. Znala sam da bi bila sretna da vidi mene i moju kćerkicu, a osim toga, trebalo mi je malo odmora i razgovora s nekim. Spakirala sam osnovne stvari za bebu i odlučila je iznenaditi. Nisam joj ništa javljala unaprijed.
Kad sam stigla do njene zgrade i pozvonila na vrata, njen izraz lica odmah me zbunio. Izgledala je zabrinuto, pa čak i uplašeno, što me iznenadilo jer sam je zamišljala kako uživa u svom slobodnom vremenu. Prije nego što sam uspjela ući, zaustavila me rukom i rekla nešto što nisam očekivala: „Nisam u situaciji da te primim kod sebe,“ priznala je, pomalo nervozno. „Kod mene je moj šef… znaš, ljubavnik.“ Iako sam bila svjesna da moj šogor radi u inozemstvu i da je sestra uvijek imala pomalo slobodniji pristup životu, ovo me iznenadilo.
Zadovoljila sam njezine želje i odlučila nisam htjela stvarati scenarij, pa sam samo poljubila sestru, rekla joj da se ne brine i vratila se kući. Dok sam putovala kući, počela sam preispitivati cijelu situaciju. Shvatila sam da je moj muž možda također koristio svoje poslovne obaveze kao izgovor za nešto drugo. Iako ga nikada prije nisam sumnjičila, sada nisam mogla ne razmišljati o mogućim paralelama između njega i moje sestre.
Kada sam se vratila kući, beba je brzo zaspala, a ja sam ostala sjediti sama, razmišljajući o svemu. Počela su mi se motati razna pitanja po glavi. Ovdje nisam govorila samo o odnosima, već o svom životu, koji je u zadnje vrijeme postao rutina. Moj život bio je podređen djetetu, kući i muževim putovanjima. Zapitala sam se gdje sam ja u cijeloj toj slici. Što je s mojim potrebama i željama? Je li moguće da je vrijeme da i ja malo začinim svoj život?
Na kraju sam shvatila da je vrijeme za promjene. Ne samo da moram razmisliti o svom odnosu sa mužem, već i o tome kako živim. Postalo je jasno da ako želim biti sretna, moram aktivno tražiti načine da ispunim svoje osobne želje. Ne mogu više samo pasivno čekati da se stvari same poboljšaju. Razgovarat ću s mužem kad se vrati, otvoreno i iskreno, o svemu – o njegovim poslovnim putovanjima, našem odnosu i mojoj unutarnjoj potrazi za balansom između majčinstva, braka i mojih osobnih želja.
Iako je cijelo ovo iskustvo bilo izuzetno izazovno i emotivno, donijelo mi je jasnu spoznaju: život je prekratak da bismo ga proživjeli nezadovoljni. Trebam tražiti ravnotežu i ispuniti svoje osobne potrebe, jer samo tada mogu zaista biti srećna i ostvariti kvalitetan odnos s voljenima.
