Toma Panić, poznati maneken i bivši natjecatelj reality showa Zadruga, već godinama plijeni pažnju javnosti. Međutim, dosljedno je odlučio zadržati svoju privatnost, suzdržavajući se od razgovora o svom osobnom životu ili otkrivanja bilo kakvih informacija o svom odrastanju i ranim iskustvima na najprestižnijim revijama modne industrije.
Panić je diskretno šutio o svom angažmanu u reality showu, izazovima u braku s Nadeždom Biljić, a negativne komentare na račun svoje uloge njezina menadžera nije želio uvažiti.
U prelomnom intervjuu za Kurir zaronio je u sjećanja iz djetinjstva i otvorio priču o svojoj dubokoj ljubavi i snu o košarci, kojeg je nažalost morao da se odrekne zbog nepredviđenih okolnosti.
Okolnosti u kojima sam se upoznao s košarkom prilično su čudne. S nepunih 13 godina krenuo sam na taj put i začudo, za godinu dana postao sam član Hemofarma. Moja predanost sportu bila je bez premca; Svaki dan bih neumorno trenirao 8-10 sati, obuzet neutaživom željom da budem dio Hemofarma. Strast koja je gorjela u meni, poput dječje, tjerala me na košarkaški teren čak i u ranim jutarnjim satima. Početnu obuku odvijao sam u Svilajncu, gdje sam prvo naučio tehniku dvokoraka.
Ubrzo nakon toga uspio sam doći do broja telefona trenera Hemofarma i hrabro sam izrazio želju da se pridružim njihovim treninzima. Kad sam bio na svom prvom treningu, trener me s ljubavlju nazvao pit bullom na terenu, što je dokaz moje nepokolebljive odlučnosti i gladi za uspjehom.
U tom razdoblju Hemofarm se diči talentiranim pojedincima poput Milutinova, Mitrovića, Dangubića i Andđušića. Milutinov, koji mi je bio cimer u Vršcu, bio je izuzetan mladić. Tada smo bili samo klinci, ali on je svojim iznimnim karakterom ostavio upečatljiv dojam.
Nakon toga, naišli smo na poteškoće zbog kojih sam se osjećao iznimno razočarano. Košarka je za mene uvijek bila užitak igranja, a ne moj otac koji je uskočio i osigurao novac samo da mogu sudjelovati. Da danas opet naiđem na tog trenera, ne bih ni razmišljao da mu se obratim.
Svjedočenje istjecanju talenta iz mladih pojedinaca ostavilo mi je gorak okus. Čak i da je moj otac imao sredstava u to vrijeme, nikad ne bih prihvatio plaćanje da igram. Panić je iskreno iznio svoja razmišljanja i priznao je li ikada požalio što je odlučio zauvijek napustiti košarku.
U Srbiji sam bio među najdarovitijim mladim pojedincima i u nevjerojatno kratkom roku uspio sam osigurati mjesto u vodećem klubu tog doba. Moram priznati da sam doživio grižnju savjesti zbog izbora koji sam napravio u tom razdoblju.
Da sam posjedovao mudrost koju sada imam, moje su se strateške odluke možda promijenile. Unatoč tome, postigao sam impresivan prosjek od preko 30 poena po utakmici. Moguće je da sam naišao na težak trenutak, a možda bi uz vodstvo drugog trenera moj rast i uspjeh bio još veći.
