Godinu dana nakon formiranja Riblje Čorbe, u jesen 1979., Bora Đorđević pozvan je u vojsku s dvadeset sedam godina (tada je zakonska dob za regrutaciju u JNA bila 27 godina). u vojarnu u Doboj.
U isto vrijeme njegov gitarist Rajko Kojić odlazi na odsluženje vojnog roka u Sarajevo. Njih dvoje su bili u stalnom kontaktu, često su se čuli i razgovarali telefonom. Vojni rok tada je trajao 12 mjeseci, ponekad kraćen za mjesec dana.
Jednog ljetnog dana 1980. godine, dok je cijela zemlja tugovala zbog gubitka najvećeg sina jugoslavenskih naroda i naroda, Josipa Broza Tita, Bor je nazvao Rajka i rekao mu da ima dogovoren termin u ateljeu Enca Leẑića (1950. – 2013.) u Ulica Ive Lole Ribara (današnja Svetogorska) u Beogradu za snimanje njegove kompozicije “Povratak u veliki prljavi grad”.
– Sve sam sredio s tvojim roditeljima. Samo ćeš u petak otići večernjim vlakom za Beograd, a ja ću te čekati u Doboju. Nastavljamo zajedno – rekla je Čorba u telefonskom razgovoru.
Boru su pustili u Beograd, ali ne i Rajka. Kojić je vjerovao da Bora govori istinu; dakle, nije od nadređenog tražio dozvolu za izlazak u grad, niti je imao izdanu dozvolu za napuštanje garnizona, iako je to imao obvezu. Iz vojarne se Rajko “prošetao” pravo kroz žičanu ogradu. Bio je to prilično zagonetan prolaz (samo su neki vojnici znali za ovaj prolaz, među njima i Rajko).
Rajko Kojić jednom je kaznio 15 dana vojnog pritvora zbog sitnih disciplinskih prijava, najčešće zbog kašnjenja iz grada, odlaska u grad bez dozvole. Kako je pravilo službe u JNA da se vojniku koji ode u pritvor ne uračunava redovni vojni rok, te dane pritvora mora odslužiti i izgubio je mjesec dana skraćivanjem vojnog roka koji su tada imali svi vojnici. vrijeme. Ukaz o skraćenju vojnog roka donijele su najviše vojne i državne vlasti.
Nakon završene osnovne obuke Rajko je raspoređen u vojarnu kod časnika odgovornog za sport, a vojnik Kojić je imao zadatak održavati sportske terene u vojarni Lukavica u predgrađu Sarajeva gdje će odslužiti vojni rok. Ali član vojnog orkestra vojarna “Nacionalna hrdina Saviša Vajner Čiča”. Osim Rajka, poznati Šefcet Hodža gitarist rock benda Vatreni poljubac, koji je osnovao roker Milić Vukašinović, te Radivoje Lazić, profesor glazbe iz Beograda.
Nakon odlaska sa životne scene Josipa Broza – za kojim je dugo tugovala cijela Jugoslavija – od sredine svibnja 1980.; ovaj bend je počeo obilaziti garnizone u Bosni i Hercegovini izvodeći i pjevajući jugoslavenske patriotske/domoljubne pjesme za vojnike, starosjedioce, pa čak i civile.
Dogovoreno, u petak navečer Rajko je sjeo na vlak za Beograd. U Doboju ga je dočekao Bora Čorba i zajedno su krenuli prema glavnom gradu. Kojić je tiho razgovarao s Borom u vlaku i spremao se ugravirati pjesmu u studiju Enca Lesića kada je u tom trenutku u vojsci u kojoj je služio alarmirao Kojić!
U toku večeri, prilikom kontrolnog javljanja u 22 sata, Rajka nije bilo, odmah je obaviješten dežurni vojni policajac – iliti kasarna. Uključena je bila i vojna policija, kojoj je dato zadatak da izvrši pretres svih objekata u Sarajevu gdje vojnici inače borave: restoran, barova, kafana… Međutim Kojić Rajka nema. Obavješten je i neposredna starešina Rajković R., koji je odmah došao u kasarnu.
Svi su bili zabrinuti Goran Kojić nije bio pušten iz kasarne ali gdje je sada Kojić? Ako se Rajko ne pojavi u vojarni noću iu subotu, dogovoreno je da se angažira vojna policija u Beogradu i idemo u Jarkovac (mjesto gdje je Rajko živio prije dolaska u JNA) da ga tamo tražimo jer mnogi su pretpostavljali da je možda otišao u selo i vidio svoju obitelj.
