Nakon saobraćajne nesreće 2018. godine, pjevač hitova Darko Lazić prošao je kroz drastične finansijske probleme. Tada je bio dužan više od 400.000 eura.
Bio je u vrlo dobrim odnosima sa svojim menadžerom, koji mu je dao veliku svotu novca na zajam. Dug je ovom menadžeru vraćao u više rata.
I pjevačica Zorica Marković rekla je da je Lazić bio njen dužnik, ali da mu je na kraju oprostila jer nije htjela da uništi njihovo prijateljstvo i zbog njegove situacije.
Nisam vratio svoje dugove; povećale su se. Bio je milijun, sada je milijun i pol. Ali dobro, čim počnem raditi, vratit ćemo. Bitno je da imam glavu na ramenima, rekao je tada Darko i dodao:
Ako su neki drugi dužni, zašto ne mogu ja? Milijun i pol eura nije hrana za kokoši. Smrtno sam ozbiljan. Koga briga jesam li ja u guzici ili ne? Znači li to da netko mora sklopiti ugovor sa mnom?
Sve je na ljudima; Prosječan sam kao oni. A ako budem preko bure, vjerujte da ću se nakašljati – rekao je jednom prilikom Lazić.
Nedavno je progovorio i o svojim dugovima rekavši: “Konstantno sam dužan i bit ću do kraja života. Pričajmo o nekim drugim stvarima. Svi znamo tko to priča i servira, nemojmo o tome” — rekao je i dotakao se te priče da bivšoj supruzi Ani Sević ne plaća redovito alimentaciju za njihovu kćer, prenosi
Pitaj to lijepo Anu Sević, neka ti ona kaže plaćam li ili ne. Jučer sam bio kod nje.
Švicarski roditelji nastoje posvetiti maksimalnu pozornost sreći djeteta. Bilo da dijete želi ležati na podu u bijelom kombinezonu i sisati palac ili skakati u punoj brzini u javnosti, nijedna se ruka neće pomaknuti da ga u tome spriječi. Obrazovni pristup u Srbiji izrazito se razlikuje od onoga u Švicarskoj.
Ovu činjenicu otkrila je Anastasija Sadovska, Ruskinja koja je godinama živjela radeći kao dadilja u Zürichu. Upravo je tu ukazala na dobre i loše strane obrazovnog sustava te europske zemlje.
Dolazim iz jednostavnog sibirskog sela, ali sada živim u prekrasnom i kišnom gradu St. Petersburgu. Radim kao dadilja. Tijekom godinu i pol rada upoznala sam mnogo djece, ali najviše sam vremena provodila s jednom obitelji — čuvala sam im kćerkicu. Imala je samo dva mjeseca kad sam stigao. Može se reći da sam imao prste u njenom odgoju. Kako je došla u godine u kojima je izražavala želje, željela je vidjeti kako žive ljudi u različitim zemljama.
Počeo sam skenirati stranicu u potrazi za oglasima. Prvo na koje sam naišla bilo je natjecanje “Dadilja u Zürichu”. Prijavila sam se, a potom išla na razgovor – prvo s agenticom, a zatim s majkom 9-godišnje djevojčice kojoj je trebala dadilja.
Gospođa je radila u banci i često je poslovno putovala u inozemstvo. Našli smo zajednički jezik na kojem sam uzeo kofer i otišao u Švicarsku. Anastasia je isprva mislila da obrazovni sustav funkcionira slično kao u Rusiji ili Srbiji.
