Tragična smrt 16 mladih osoba u Srbiji, posebno u okolnostima koje pogađaju tinejdžere i mlade ljude, postavila je veoma važnu temu koja se odnosi na to da li djeca treba da prisustvuju sahranama i kako im se priopćava smrt. Ova pitanja su postavila izazove pred roditelje koji žele da pruže emocionalnu podršku svojoj djeci, dok istovremeno žele da ih zaštite od stresa i tuge koju smrt može doneti. U emisiji „Mi danas“ na K1 televiziji, o ovoj temi diskutovali su sveštenik Borislav Petrić, psihološkinja Dragana Ivanović, te novinarke Manja Grčić i Ivon Jafali.
Crkva i smrt – priprema djece za gubitak
Sveštenik Borislav Petrić iznio je stav da ne postoji jasno definisana granica uzrasta koja bi odredila kada djeca mogu prisustvovati sahrani, jer bi se ova odluka trebala temeljiti na individualnom pristupu svakom djetetu. Prema njegovom mišljenju, smrt je prirodni deo života i, iako crkva nema zvanične smjernice, roditelji bi trebali djecu pripremiti za gubitak, objašnjavajući im smrt kao nešto što se ne može izbeći. U svojoj parohiji, Petrić često primjećuje da djeca često pokazuju veću zrelost u suočavanju sa temama smrti nego odrasli, što mu je izazvalo pozitivno iznenađenje. On smatra da djeca treba da budu uključena u proces žalovanja jer će se tako lakše nositi sa emocijama i razumeti smrt kao sastavni deo života.
Petrić takođe ističe da bi roditelji trebali izbegavati da prećute smrt jer to kod djece može izazvati nesigurnost i strah. Ukoliko roditelji nešto prećute, djeca bi mogla pomisliti da je u pitanju nešto opasno ili strašno, a roditelji bi, po njegovom mišljenju, trebali omogućiti djeci da izraze svoje emocije, uključujući tugu, suze i strah. Smrt, smatra on, nije nešto što treba skrivati, a sveštenik i roditelj bi trebali omogućiti djeci da se suoče sa smrtima bliskih osoba na način koji im je emotivno prihvatljiv.
Psihološki aspekt smrti i suočavanje sa gubitkom
Psihološkinja Dragana Ivanović također se složila s Petrićem u tome da je smrt neizbežna tema u životu svakog djeteta, ali naglašava da pristup djeci treba biti prilagođen njihovom uzrastu i razumevanju. Kako Ivanović objašnjava, djeca, zavisno od uzrasta, doživljavaju smrt na različite načine. Manja djeca, recimo do tri godine, često smatraju da je smrt nešto privremeno, da će osoba “otići”, ali se kasnije vratiti. Sa starijim uzrastom, do četiri do šest godina, djeca počinju da shvataju da je smrt nešto konačno, ali i dalje mogu imati magična verovanja, kao što je to da osoba postaje anđeo ili nešto slično.
Kada djeca navrše oko deset godina, počinju da shvataju duboko značenje gubitka, u smislu da je osoba koja je umrla zauvek otišla i da se neće vratiti. Ivanović naglašava da roditelji moraju s djecom razgovarati o smrti, ali na način koji im je razumljiv, s obzirom na njihov nivo razvoja i sposobnosti za apstraktno razmišljanje. Takođe, psihološkinja ističe da je vrlo važno biti iskren prema djeci i ne prećutkivati smrt, jer skrivanje informacije može izazvati još veći šok i traumu. Često se dešava da roditelji pokušavaju da sakriju smrt člana porodice, pa djeca saznaju istinu od drugih ljudi, što može biti za njih mnogo traumatičnije nego da su im roditelji direktno objasnili situaciju.
Ivanović također napominje da svaki roditelj mora prepoznati specifične potrebe svog djeteta. Neka djeca možda neće biti spremna da prisustvuju sahrani ili opelu, dok će neka možda željeti da budu prisutna kao način da se oproste. Dakle, u tom smislu je važna emocionalna priprema i razumijevanje specifičnih osjećaja svakog djeteta.
Pristup smrti u porodici
Jedan od ključnih faktora u procesu kako djeca doživljavaju smrt jeste odnos koji roditelj ima prema smrti i smrti drugih. Ako roditelj pokazuje strah, tugu, ili negira smrt, dijete će to primetiti i verovatno će usvojiti sličan stav. Sa druge strane, ako roditelj pokazuje zdrav, iskren i smiren pristup, djeca će lakše razumeti smrt kao prirodni deo života. Prema mišljenju psihološkinje Ivanović, roditelji treba da podrže svoju djecu i omoguće im da izraze svoje emocije, pa čak i da plaču, ukoliko to žele.
Pristup djetetovim potrebama za emocijama i zajedničkim žalovanjem
Sa psihološkog aspekta, važno je i kako djeca procesuiraju tužnu vest o smrti. U tom procesu, roditelj i društvo oko njih igraju ključnu ulogu u tome kako će se dijete nositi s tugom i gubitkom. Kako objašnjava psihologinja, potrebno je voditi računa o tome da je smrt, iako možda teško prihvatljiva, neizbežan deo života, i ona treba biti objašnjena kao prirodan proces, kako bi djeca razvila emocionalnu otpornost. Prilagoditi razgovor uzrastu, omogućiti djetetu da se oporavi i podržati ga kroz proces žalovanja su ključni faktori koji pomažu djetetu da lakše preživi gubitak.
Zaključno, najvažniji savet za roditelje je da ne prećute smrt i smrtne događaje djeci, već da sa njima razgovaraju iskreno, u skladu sa njihovim uzrastom i sposobnošću da razumeju ovu temu. U ovoj situaciji, ključni faktor je iskrenost i prilagodba svakog razgovora prema individualnim potrebama djeteta. Kroz ovaj proces, djeca će naučiti da smrt nije nešto čega treba da se plaše, već deo života koji je prirodan i koji se mora prihvatiti.
