Sahrana pjevača Riblje Čorbe, Bore Đorđevića, održana je u subotu 7. rujna na Gradskom groblju u Čačku.
Dok su se obitelj, prijatelji, suradnici, suradnici i obožavatelji opraštali od legendarnog rock izvođača, na jednoj je zgradi osvanuo njegov mural.
Objavio ga je na Instagramu i pokazao dok je crtao, a na kraju je pokazao i gotov proizvod. Podsjetimo, Bora Čorba preminuo je u srijedu, 4. listopada, u bolnici u Ljubljani.
Borio se s teškom upalom pluća, zadnjih desetak dana na respiratoru.
Po njegovoj želji sahranjen je u rodnom Čačku. Dogodilo se to u subotu, 7. listopada.
Na komemorativnom skupu i sahrani bili su i brojni njegovi kolege Momčilo Bajagić Bajaga, Miroslav Ilić, Miša Mijatović Mijatović, Zoran Dašić Daša, Dejan Petrović, Đorđe David, Era Ojdanić, bio je i Boško. Đurovski, veseli Šljivančan i mnogi drugi.
Sjaj u sjeni U šarmantnom, ljupkom selu uz Jadransko more, gdje su sunčeve zrake plesale na valovima, živjela je djevojka po imenu Elena. Uživali su u jednostavnijim aspektima života — šetnjama plažom, kuhanju domaćih jela i održavanju svoje neobične cvjećarnice.
Nikada se nije osjećala usamljeno u srcu kad je ljubav u pitanju, unatoč dubokoj ljubavi prema prirodi. Bilo je to ljetno poslijepodne kada je zrak bio težak od mirisa ruža i lavande kada je Elena primijetila čudnog putnika u selu. Bio je to Marko, šarmantni pisac velikog ugleda iz Beča, koji je tražio inspiraciju za svoj sljedeći bestseler.
Zadivio ju je svojim plavim očima i tamnom kosom. Marco je proveo neko vrijeme istražujući selo i upoznavajući mještane, ali je svakako svaki dan prolazio pored Elenine cvjećarnice kako bi se divio njezinim prekrasnim buketima. Postupno su njihovi razgovori o životu, umjetnosti i književnosti postajali sve dublji i produljeni. U njemu je vidjela ne samo zanimljivog sugovornika, nego i čovjeka po svome srcu – u skladu sa svim njezinim snovima i strastima.
Ali postupno je to postala veza druge vrste. Marko je bio sklon vidjeti Elenin pogled na život preko raskošnih nijansi cvijeća i finih mirisa. Dopustio je da to utječe na njega, a Elena je smatrala divljenjem kako je iz svega mogao izvući inspiraciju i duboko značenje. Njihovo zajedničko vrijeme bilo je ispunjeno smijehom, pričama i ugodnom tišinom prekinutom trenucima mira – što ukazuje na zadovoljstvo.
Jedne večeri, dok je sjedio na kamenu uz more i gledao zalazak sunca, Marko je neočekivano uzeo Elenu za ruku. “Elena,” rekao je, s toplinom u osmijehu, “danas mi je posljednji dan ovdje i ne želim te napustiti. Ovo susjedstvo mi je dalo više nego što sam ikad zamišljao—nadahnuće plus duboku ljubav koja pripada. Elenino je srce lupalo.
