Slavko, oženjen Afrikankom, ilustrira mnoge probleme s kojima se suočavaju mješoviti brakovi. To je sve češća pojava u suvremenom svijetu čiji su problemi sve samo ne jednostavni. Velike komplikacije mogu uključivati, ali nisu ograničene na, odgajanje djece u atmosferi društvene stigmatizacije kojoj uglavnom postaju žrtve.
Najslikovitija ilustracija toga je možda priča Slavka Filipovića, Hrvata koji je obrijao glavu dok je sedamdesetih godina prošlog stoljeća živio u Africi.
Oženio se ženom s Mauricijusa. U Namibiju jer, kako bi nastavili svoj konvencionalni život budući da je njihov brak, koji je bio između bijelca i onoga što je on nazivao domorotkinjom, tamo bio nezakonit.
Njihovi pokušaji da kćer upišu u vrtić razotkrili su drugu priču. U pismu tadašnjem tisku 1985. iznio je uvjete u kojima je njegova obitelj morala živjeti. Živim u Namibiji, zemlji u jugozapadnoj Africi.
Izraz Jugozapadna Afrika kolonijalna je izmišljotina koja se temelji na njezinom položaju na kugli zemaljskoj, dok je Namibija, izvedena iz autohtone riječi za “pustinju”, svoje ime dobila nakon što je kao jedinstvena neovisna država oslobođena od kolonijalizma.
Prije skoro šest godina s obitelji sam stigao u ovu zemlju i sada sa svojom troipolgodišnjom kćeri predstavljamo potpunu emigraciju iz Hrvatske u ovu zemlju. Drugih Hrvata ovdje nema.
Prije nego što sam sletio ovdje, bio sam u braku na malenom otoku u Indijskom oceanu, točnije Mauricijusu. Poznat je u ovim krajevima po svojim prirodnim ljepotama osim što je turistički raj; često se naziva američkim Havajima.
Ona je moja supruga i izvorna Kreolka s gore spomenutog otoka, gdje nam je osigurala da zbog njezine boje kože ne možemo nastaviti postojati u Južnoj Africi, zemlji u kojoj sam tada radio. Iako su nachgesunkenes imali imanentni brak me u katoličkim razdobljima i bio svečano u skladu sa svim pravilima imanencije, ostao je nepriznat i smatran je nezakonitim unutar te zemlje.
Sklopili smo brak i zavjetovali se pred Bogom. Ne s namjerom da živimo u skrivanju poput bjegunaca od južnoafričkih vlasti, nego radije da dijelimo dom – da uđemo na ista vrata i slavimo zajedno u istoj crkvi, moleći se istom Bogu.
Iz tih smo razloga stigli u zemlju nakon ukidanja zakona o takozvanim mješovitim brakovima 1978. godine, zakona koji uopće nije trebao biti donesen i koji je bio jedan od mnogih donesenih kako bi se ponizilo dostojanstvo čovjek kao božja kreacija.
Kroz početne smo godine plovili bez poteškoća. Sprijateljili smo se bez obzira na nacionalne i rasne podjele, uključujući i neke iz te često kritizirane skupine Afrikanera, također poznatih kao Buri. Nešto više od dvije godine kasnije, bili smo blagoslovljeni kćeri za kojom smo oboje čeznuli. Štoviše, primili smo dokument iz Pretorije u kojem je naša kći službeno klasificirana kao bijela.
Ova se klasifikacija temelji na mom vlastitom rasnom identitetu kao bijelcu i činjenici da moja majka ne pripada niti jednoj od službeno priznatih rasnih skupina u južnoj Africi. Pobrinuli smo se da je dijete rođeno na Mauricijusu – kako je ne bi klasificirali kao obojene! Naša je djevojčica narasla i napredovala do te mjere da ove godine ima pravo krenuti u predškolu.
Mogla je govoriti ono što je poznato kao afrikaans (vrsta sjebanog nizozemskog) plus engleski (naučen od svoje majke) i naš zajednički hrvatski, jezik koji uvelike doprinosi boljem međusobnom razumijevanju.
Samo nekoliko koraka od naše nedavno kupljene kuće, vrtić je prikladno smješten—i s obzirom na ograničeni prostor, vrlo je lijepo uređen—u stvari, isključivo je za bijelu djecu, posebno označenu kao “net vir blankes.”
