Danas za vas imamo priču koja je obišla svijet i nikoga nije ostavila ravnodušnim – “Najbolji deda na Balkanu” čiji naslov nosi Jusuf Mujić, s postupkom prema unucima koji može otopiti i kamena srca. Jusuf Mujić iz Tuzle djelima je dokazao kvalitete časnog i čestitog čovjeka i još jednom udahnuo vjeru u čovječanstvo. Živio je sa suprugom i brinuo se o troje unučadi.
Saznao je da mu je snaha napustila sina. Smatra neprihvatljivim da djeca budu smještena u Centar za socijalni rad ili u drugi dom. Kontaktirao je nadležne institucije, uzeo djecu za ruku i doveo ih svojoj kući.
Nakon više od šest mjeseci pravne bitke, konačno je dobio skrbništvo, trenutak koji je donio neviđenu radost u Yusufov život. No, to je označilo tek početak bitke koja traje već šest godina.
Zaista je teško prihvatiti takve vijesti, pogotovo kada se vas osobno tiču. Svaki djed želi uspjeh svojim unucima. Izazovi koji dolaze s ovom željom često promaknu pozornosti. Kad čovjek nešto jako želi, s dubokom ljubavlju i predanošću, prepreke postaju nepremostive. Kako je u razgovoru za RTV “Slon” kazao djed Jusuf, bilo je slučajeva da su tri osobe morale biti uklonjene.
Sa svojih 68 godina, kaže da ne može u potpunosti izraziti ponos koji osjeća zbog njih i izvanrednih ljudi koji oni postaju— nasuprot tome, dodaje, trebalo mu je vraški puno rada i predanosti da djeca dobiju pravo put. “Tijekom šest mjeseci zagovarao sam njihovu daljnju prisutnost u mom domu.
“Najmlađi je imao dvije godine. Već sam vidio posljedice života u blizini njihovog najmlađeg unuka nakon što sam ih smjestio u dom. Nosio sam ih na ruci i doveo u svoju kuću”, rekao je Jusuf. Jusufov sin, ženin omiljeni, ostavio je troje djece: Alena, Anesa i Amela.
Svojim nasljednicima nije mogao osigurati uvjete za život, pa je slučaj morao preuzeti Centar za socijalni rad. Odlučeno je da se maloljetnici ostave u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, što je Jusufa jako pogodilo. Sa sedam godina ipak je odlučio nešto poduzeti.
Danas je pun ponosa i topline. Nakon uspješno završenog programa udomitelja, Centar za socijalni rad dobio je unuke. Yusuf kaže da obaveze svakako nisu lake, ali radost koju donose njegovi unuci je nezamisliva, i on bi bio više nego spreman ponovno proći to iskustvo.
Najmlađi, Amel, ide u treći razred, bavi se karateom i želi biti policajac. „U budućnosti želim postati policajac jer je ovo profesija usmjerena na borbu protiv kriminala i hrabro sebe doživljavam kao građanina koji poštuje zakon“, rekao je Amel Mujić. Dvanaestogodišnji Anes bavi se karateom i sanja da jednog dana bude trener sportašima.
“Nemam želju za drugim zanimanjem. Jedina želja mi je postati trener.” Kaže da češće komunicira s ocem nego s majkom. Takve su interakcije, međutim, također rijetke.
“Imam njegov kontakt; ponekad pišem ocu, pa i on nekad prvi nazove da se čujemo. Dok od mame ne dobivam nikakvu komunikaciju, javljam se samo ako je ostavila poruku, što se uglavnom dešava”, rekao je Anes. .
