Danas vam donosimo neobičnu priču koja je obišla cijeli svijet. U teškim okolnostima uslijedio je poziv: “Sjećaš li me se, majko?” Danas dijelimo još jednu nesvakidašnju priču o ženi po imenu Pasha i njenom mužu koji su hrabro preuzeli brigu o djetetu koje im je nezakonito odvedeno iz dvorišta.
Šest godina čuvanja ovog napuštenog djeteta slomilo mi je srce kada su ga odveli iz našeg dvorišta.
Period od petnaest godina kasnije, neočekivani telefonski poziv, kada poznati glas pita: “Sjećaš li me se još, majko?” U selu u blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, živi gospođa Paša sa suprugom Munibom. Snimka zaslona s preentscreen/ Youtube.
U našim krajevima puno je priča o ženama, poput Paše, koje smjelo udomljuju i čuvaju napuštenu djecu. Ipak, ovaj se uzdiže iznad za duboko potresnu posljednju scenu. Koja je geneza ljubavne priče Muniba i Paše? U kojem su pitoresknom kladnskom gradiću živjeli Paša i Muniba u sretnom braku koji je trajao više od četiri desetljeća
Dok je Paša porijeklom iz slikovitog Mrkonjić Grada, Munib s ponosom izjavljuje Kladnje svojim rodnim mjestom. Sve ovo dolazi od Muniba koji spominje da se njihov slučajni susret dogodio u mističnom kraju Vlasenice — što znači da je sudbina zapravo vodila do toga da se njihovo poznanstvo dogodi kao da su se njihovi putevi tu trebali susresti. Upoznali smo se dok je on radio u Vlasenici, gdje je živjela moja sestra. Tako je počela naša ljubavna priča i od tada smo nastavili biti sretan par.
Ni Paša ni Munib nisu imali biološke djece, ali su se predano brinuli o djevojčici koja je bila napuštena i prepuštena sama sebi kada je imala šest godina. To je priča puna dubokih emocija koja se fokusira na život napuštenog djeteta. Prije trideset godina bila je ovo baka koja je morala donijeti vrlo bolnu odluku da napusti svoju unuku, “U tom ključnom trenutku intervenirala sam, zagrlila dijete i ponudila mu udomiteljstvo.”
Budući da nisam imao vlastitu djecu, uspio sam na ovaj ili onaj način prikupiti mnogo znanja i iskustva u brizi i odgoju djece kroz ulogu najstarijeg brata i sestre. Dakako, najčešće vrlo zahtjevne okolnosti. Malo dijete, koje je većinu vremena jecalo, zapravo je vrlo iskreno molilo svoju majku, što me zauzvrat potaknulo da je naučim kako se služi bočicom. Izazovi u obliku dana, a svaki je prepun pitanja rezervisanosti prema budućnosti u Mrkonjić Gradu.
S druge strane, gdje god me put odveo, ona bi zauvijek ostala sa mnom. Ovu djevojčicu baka je ostavila napuštenu sa samo četiri mjeseca. Paša je bio taj koji je imao simpatije prema njoj i dao joj je dom kod njega i njegovog muža, čak i kada nije bilo mogućnosti da i oni imaju djecu. Ali našli su svoje zadovoljstvo u tome što su je imali u blizini. Živjela je sa mnom do svoje šeste godine i tada mi se u razgovoru obraćala s “mama”.
Nakon što se ratna strka smirila, našli su je njeni biološki roditelji, došli po nju i ilegalno je odveli kod mene, što je bila krađa. Pošto mu se nije svidjelo ime Hadžira, paša je odlučio da se djevojčica umjesto toga zove Samira. Pashinu emocionalnu situaciju jako je zaboljelo kada je njezina kćerkica oteta. Neposredno prije nego što je djevojčica trebala krenuti u školu, iznenada su se pojavili njeni roditelji, silom je odveli od pašinog čuvanja i žurno otišli s njom.
Tjeskoba tog trenutka neizbrisivo mi je utisnuta u sjećanje; međutim, naš odnos opstaje. Unatoč njenom preseljenju u Bolgiju, održavamo redovitu komunikaciju i posjete. Bilo da ona putuje u moj dom ili ja u njezin, naša veza ostaje postojana i neraskidiva.
Možete li pojasniti prirodu Pashina susreta s biološkim roditeljima djevojčice? Prvo smo odbili njihov zahtjev za djetetom.
Naša skrb pružila joj je izuzetne uvjete koji su mogli omogućiti razvoj snažne privrženosti među nama. Sama pomisao na odvajanje od naše brige bila mi je nepodnošljiva.
