Čovjek nije znao da će mu se život drastično preokrenuti kada upozna dječaka iz netaknutog grada. Na dan kada je dječak rođen, majka ga je hladnokrvno bacila u smeće. Srećom, naišao je na dobrog čovjeka koji se pobrinuo za čistoću grada i spasio ga.
Tek 12 godina kasnije saznao je koliko je gesta njegove majke bila ozbiljna. Tu su uvijek bile uključene priče o djeci koja su ostavljena, pronađena i uzeta u duboke, emotivne reakcije.
Bilo da priče dolaze iz zapadnog svijeta – priča poput ove – ili iz drugih, poput dirljivog izvještaja o Bosanki koja je dojila napušteno dijete, čini se da uvijek pogađaju duboke žice među svima onima koji ih čuju.
Životna priča Freddieja Figgersa savršen je dokaz da naše okolnosti ne moraju definirati našu budućnost, budući da imamo moć oblikovati vlastite sudbine. S devet godina dobio je na dar pokvareno računalo. To ga je usmjerilo na put inovatora, uspješnog poduzetnika i multimilijunaša u sektoru telekomunikacija. U međuvremenu, u ruralnoj Floridi, majka je ostavila svoje novorođenče pored kontejnera. Nathan i Betty Mae Figgers pronašli su bebu i odlučili je posvojiti.
Kad je navršio osam godina, dječak je počeo promatrati zamršenosti oko svog rođenja. Nathan je radio kao domar u gradskoj sanitarnoj službi, ne samo da je radio svoj posao s puno strasti, već je i spasio neke vrijedne predmete koje su njihovi vlasnici bacili u blizini kontejnera. Zatim bi ih stručno popravio i prenamijenio za neku upotrebu.
U sličnom razgovoru, Nathan je kao otac ispunio odgovor. Fredi, koji je kao dijete pronađen pokraj kante za smeće, dijeli dijalog koji je vodio s osobom koja ga je pronašla. “Slušaj, Frede”, obratili su mi se iskreno, “napustila te tvoja biološka majka.” Ali Betty May i ja smo odlučili da te ne damo u udomiteljsku skrb.” “Odlučili smo te usvojiti jer si moj sin”, bila je izjava koja je shrvala Fredija, ostavivši ga u suzama.
Dok je razmišljao o svom pokojnom ocu, Fredi se prisjetio prvog puta kada se osjetio odbačenim i bezvrijednim. Nakon što su te riječi čuli, one su mu se istog trenutka počele utiskivati u um: “Ja sam bezvrijedan”. Ipak, utješni čin očevih ruku na njegovim ramenima i riječi “Sada zapamti, nikad ne dopusti da te to pogodi,” pojačali su sjajnu ideju da se ne utopi u negativnosti.
Nathan i Betty May, Freddyjevi roditelji, živjeli su u seoskoj kući u ruralnom gradiću Quincy na sjeveru Floride. Nathan je radio kao majstor i domar, dok je Betty May bila domaćica. Točnije, bili su u svojim pedesetima kada su usvojili Freddyja starog samo dva dana. Paru ovo nije bio prvi pokušaj roditeljstva jer su prije toga posvojili još nekoliko siročadi.
Izlijevali su ljubav prema Freddyju, ali su svejedno izlazili s nekima iz medicinske struke koji su bili zločesti. Freddy dijeli bolne uspomene iz vremena kada je bio mlad kada su ga djeca brutalno maltretirala u školi. Prozvali su ga užasnim stvarima kao što su Trash i Trash Boy, riječi koje su odjekivale godinama nakon toga, podsjećajući ga na njegovu bezvrijednost i prljavštinu.
Kad bi izašao iz autobusa, druga bi ga djeca zapravo najradije bacila u kantu za smeće pri čemu se fizičko zadovoljstvo zabavljalo njegovom nesrećom.
Kako bi ga zaštitio, Freddyjev otac ga je tako počeo slijediti do autobusne stanice, ali se ovaj sigurnosni poklopac otvorio kao izvor za ismijavanje razbojnika, rugajući se Nathanu pokazujući prstom i smijući se uzvikujući, “Vidi, to je starac iz kante.” Fredi gleda na Nathana i Betty May kao na svoje heroje u životu.
