PREKRASNA ROMANTIČNA PRIČA SAMO ZA VAS
U pitoresknom primorskom mjestu Sveti Ivan živjela je djevojčica Anđela. Mala ribarska luka bila je poznata po svojim zalascima sunca, koji su svaku večer okupali cijelo mjesto zlatnim i narančastim svjetlom, čineći je jednom od najljepših znamenitosti za vidjeti. Mnogi su ljudi bili privučeni svetom Ivanu; Anđela je bila jedna od onih koje su opčinili zalasci sunca i doista ih je jako voljela.
Svakoga dana nastojala je otići do klupe s pogledom na more, puštajući brige da nestanu zajedno sa suncem koje je zalazilo za horizont. Anđela je kći ribara i ima majku koja je poznata krojačica u njihovom gradu. Njihova kuća, skromna, ali topla, puna je smijeha i ljubavi. Anđela je u djetinjstvu bila opsjednuta mirisima mora i ritmovima valova, pričama starih ribara o ukorijenjenim romansama rasutim daleko od davno izgubljenih mjesta.
Međutim, živjela je sa svojom obitelji koja ju je voljela i osjećala se šupljom u srcu. Žudjela je za onom vrstom ljubavi koja je bila lijepa poput zalaska sunca – blistava, užarena, vječna. Dok je jednog dana sjedila na svojoj uobičajenoj klupi, Angela je špijunirala nekog nepoznatog mladića na obali; zavirio je u ocean sa žarom koji je odražavao njezin. Smeđa mu se kosa rasplitala na povjetarcu, a oči su mu bile plave poput dubokog mora.
Budući da ga nikad prije nije vidjela, Angela je osjetila neku čudnu vezu s njim. Dječak joj se kratko nacerio. Prišao joj je i rekao: “Čini se da oboje volimo more, zar ne?” Angela se nasmijala. – Zaista, to mi je najdraže – odgovorila je, ali osjetila je da bi u tom trenutku moglo biti drugačije.
Slikar i putnik, vijugam od grada do grada tražeći inspiraciju za svoju umjetnost. Srce joj je lupalo dok ga je uzimala za ruku. “Ja sam Anđela. Iako sam odrasla ovdje, nisam ni zamišljala da bi ovo mjesto moglo motivirati nekoga poput tebe.” – upita Luka sjedajući do nje. “Ovo je raj na zemlji. Zalazak sunca, miris oceana, mir… sve je to posebna vrsta umjetnosti.”
Sljedećih dana Luki i Anđeli postalo je sve draže jedno drugome. On je slikao, ona je gledala – očarana njegovim talentom i žarom za umjetnost. Razgovarali su o svemu pod suncem – od njegovih putovanja do njezinih snova i svega između, uključujući i njihovo zajedničko divljenje ljepoti ovoga svijeta koji su oboje toliko voljeli. Za Luku je Anđela bila magija; toplo, lijepo i jednostavno na način koji ga je približio.
Jedne večeri, dok je sunce polako zalazilo, Luka je zadnjim potezom kistom nacrtao sliku. “Ovo je moje remek-djelo”, rekao je dodajući joj ga. Bila je to slika zalaska sunca, ali ne bilo kojeg zalazećeg sunca.
Prvo je ugledao Angelu i bila je snimljena – kako sjedi na klupi i čeznutljivo gleda u more. Iako zadivljujući sam po sebi, apsolutna rijetkost tog pogleda bio je osjećaj koji je Luka uspio odašiljati – ljubav koja se tek razvijala upravo je na putu da procvjeta. Angela je ostala bez riječi. “Luka… ovo je…” počela je, a oči su joj se napunile suzama. “Nije samo ocean ukrao moje srce”, rekao je prigušenim tonom dok joj se približavao.
Ti si moja inspiracija, Anđela. Moja muza i cijeli moj svijet. Ovo mjesto ne bi jednako blistalo bez vas u njemu. zaljubljen sam u tebe. Treperava sreća preplavila je Angelino srce Zagledavši se u Lukine pune ljubavi i nježne oči, shvatila je da je pronašla ono što je oduvijek tražila
– Volim i ja tebe, Luka – rekla je i izgovorila riječi iz dubine srca. Ljubav između njih razvila se vrlo brzo i vrlo snažno. Luka se odlučio nastaniti u Saint Johnu, odustajući tako od lutalačkog načina života. Zajedno su izgradili kuću u kojoj su prakticirali ljubav, umjetnost i radost. Koliko god Luka inzistirao na svom slikarstvu, Anđela mu je morala biti najdublja muza. Godine koje su zajedno proveli gledajući zalaske sunca
