Novak Đoković i njegova supruga Jelena Đoković donijeli su zaraznu vedrinu na zabavu koja je jučer organizirana za naše olimpijce.

Cijelo vrijeme proslave, Jelena Đoković uživljavala se u živahnu atmosferu, pijući razne napitke, ali se u potpunosti suzdržavajući od konzumacije alkohola.

Naime, supruga Novaka Đokovića ranije je napomenula da je jednom eksperimentirala s alkoholom, ali da je na njega bila prilično slaba tolerancija.

– Nakon što sam probao kavu, otkrio sam da ne odgovara mojim okusima. Nesretni rezultat bila je noć provedena u neprestanom povraćanju. Slično tome, kad sam pokušao zapaliti cigaretu, ishod nije bio ništa drugačiji – noć ispunjena napadajima povraćanja.

Alkohol je također bio na popisu stvari koje sam probao, ali posljedice su bile još teže. Izdržala sam tri dana neprekidnog povraćanja i pritom smršavila četiri kilograma. Jelena je kasnije priznala da je i ona više puta pokušala s tim iskustvima.

Otkrila je razlog zašto se odlučila suzdržati od konzumacije kave.

– Kofein, u bilo kojem obliku, nije dio mog života. Čak ni zeleni čaj ne čini rez. Iako se većina pojedinaca kavu možda ne smatra porokom, ja osobno definiram porok kao sve što ima potencijal stvoriti ovisnost koju ne mogu prevladati. Ideja o gubitku kontrole nad vlastitim tijelom nikad me nije privlačila – rekla je Jelena.

Kada je riječ o pronalaženju opuštanja, održavanju fokusa i održavanju budnosti bez kofeina, tražio sam alternativna rješenja. Temeljitim istraživanjem otkrio sam mnoštvo vrijednih ideja i preporuka.

Promjenom moje perspektive o hrani, tjelovježbi i cjelokupnom blagostanju, sve je počelo dolaziti na svoje mjesto. Ulaganje više vremena u dublje razumijevanje ovih koncepata doista je donijelo svrhu mom putovanju – ispričala je tijekom intervjua za Satisfied.rs.

Sinoć su na svečanoj zabavi u čast izuzetnih uspjeha naših sportaša na Olimpijskim igrama u Parizu supruge i djevojke naših košarkaša zabljesnule u nizu bijelih, crnih i tigrastih haljina.

Bonus tekst

Maja Marković u naponu svojih tridesetih prigrlila je aktivan način života i doživjela nevjerojatan osjećaj blagostanja. Kao i bezbroj drugih, smatrala je da su zdravstveni problemi rezervirani za udaljene pojedince. U početku je odbijala početne znakove, ali kako joj se stanje pogoršavalo, suočila se s potresnom dijagnozom.

Tijekom određenog tjedna u siječnju 2004., bio sam zatečen srceparajućom viješću koju nisam očekivao. Često pretpostavljamo da nesreća pogađa samo druge u dalekim zemljama, ali život ima načina da nam dokaže da smo u krivu. Može nas zateći nespremne, bez ikakvog upozorenja i pripravnosti, baš kako Maja rječito kaže. Maja je u to vrijeme imala samo ograničeno razumijevanje limfoma, a nakon što je od liječnika dobila dijagnozu, nije je odmah obuzeo strah.

U svojim ranim tridesetima prigrlila sam život žongliranja s višestrukim odgovornostima kao majka, supruga i osoba usmjerena na karijeru, uvijek u pokretu. Uživao sam u iluziji besprijekornosti u svom svakodnevnom postojanju sve dok nepredviđeni događaj nije razbio tu fasadu. U to vrijeme dobio sam razornu dijagnozu uznapredovalog stadija IV C.S. Non-Hodgkinovog limfoma. Zanimljivo je da me strah nije obuzeo kada sam čuo ovu vijest, jer mi pojam limfoma nikada prije nije ni pao u svijest.

Moja se perspektiva naglo promijenila kad sam priznao da su strahovi liječnika opravdani. S druge strane, Maja ovu strašnu bolest doživljava kao katalizator osobnog rasta, dajući neprocjenjive lekcije o važnosti ljubavi i vjere. Bolest je započela neprekidnom groznicom i neumoljivim umorom… Maya je u početku zanemarila te početne naznake, ne uspijevajući shvatiti njihovu pravu važnost.

Naš sugovornik kaže da je njihovo putovanje započelo s blagim povišenjem tjelesne temperature, neugodnim osjećajem u lijevoj nozi, upornim umorom i otečenom žlijezdom. Nažalost, nisu uspjeli pripisati nikakvo značenje tim simptomima, što zbog neznanja, što zbog straha. Kako su dani odmicali, situacija se pogoršavala, što ih je natjeralo da se upuste u nepopustljivu borbu kako bi iskoristili svaki neprocjenjivi trenutak.

Usred svoje borbe za prevladavanje ove po život opasne bolesti, Maja je razvila duboko uvjerenje da ova opaka bolest služi kao katalizator za osobni razvoj. Prenijelo joj je neprocjenjivu mudrost da ljubav i vjera imaju veći značaj od bilo kojeg drugog aspekta života. Put do oporavka počinje s početkom terapije, što dovodi do produženog boravka u bolnici, primjene kemoterapije i zračenja, a na kraju kulminira transplantacijom koštane srži. Tijekom ovog mukotrpnog putovanja fizički sam udaljena od svojih voljenih, svjedočeći postupnom gubitku moje kose, obrva i trepavica – a sve je simbol ženstvenosti.

Sama u sterilnoj jedinici, moj um mi je jedino društvo. Ipak, moja nepokolebljiva odluka da pobijedim ovu bolest i dalje postoji, potaknuta željom da se ponovno ujedinim sa svojim voljenim suputnicima i nastavim život koji je bolest prekinula.

Moja vjera u sebe, kao iu medicinske stručnjake koji nadziru moju dobrobit, ostaje postojana i odlučna. Iako mi izmiče točan primjer kada su se naši putovi spojili i ujedinili nas kao nesalomivu silu, itekako sam svjestan činjenice da smo sklopili neosvojivo savezništvo predodređeno za pobjedu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here