- Sefet Alihodžić iz mjesta Ramadanovci u Bosni nosi životnu priču toliko tešku da bi slomila i najjačeg čovjeka. Godinama se suočava sa izazovima koje mnogi ne bi mogli ni da zamisle. Njegov svakodnevni život obilježen je patnjom, odgovornošću i borbom koja traje decenijama, prvenstveno zbog psihičkih bolesti unutar porodice.
Njegova priča počinje sa borbom koju je vodio s vlastitim rođenim bratom, koji već trideset godina pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja. Iako se Sefet svim snagama trudio da mu pomogne, realnost ga je stalno vraćala na bolne spoznaje – brat nije želio uzimati terapiju. Kako sam kaže, bilo je trenutaka kada je brat pokazivao agresivno ponašanje, pa je čak znao biti nasilan i prema njemu i prema njihovoj teško bolesnoj majci.
Uz sve to, Sefet je morao da se nosi i sa poniženjima i fizičkim naporima, jer brat nije dozvoljavao ni osnovnu higijensku njegu. Nerijetko bi se zapustio, a Sefet bi, kako sam kaže, jurio po dvorištu, pokušajući da ga smiri i pomogne mu. Ti trenuci su, kako navodi, bili emotivno iscrpljujući i često bi se osjećao potpuno bespomoćno.
Ni kada se oženio, život nije postao lakši. Naime, i njegova supruga boluje od sličnog psihičkog oboljenja. Razlika je jedino u tome što ona redovno uzima lijekove, što u određenoj mjeri ublažava simptome. Ipak, povučenost i odbijanje komunikacije otežavaju svakodnevni život. Kako kaže, njegova supruga rijetko napušta kuću, a ni ljekaru je ne može odvesti.
U braku su dobili blizance, dva sina, i većinu roditeljskih obaveza preuzeo je on. Presvlačenje, kupanje, hranjenje, sve je to bila njegova svakodnevica. Naučio je gotovo sve, osim – kako uz osmijeh priznaje – pravljenja pita.
U tim trenucima, njegova majka, iako narušenog zdravlja, bila mu je velika pomoć. Brinula je o unucima i davala im sve što je imala, koliko god malo to bilo. Ipak, bolest ju je savladala, i u roku od dva mjeseca je preminula. Za Sefeta je to bio još jedan težak udarac, jer je izgubio osobu koja je predstavljala posljednji stub podrške.
Izmoreni i psihički iscrpljen, u jednom trenutku, počeo je da pije, tražeći tako bijeg od stvarnosti. Priznaje da mu je to bila slaba tačka, ali da je nakon bolničkog liječenja potpuno prestao da konzumira alkohol.
U rijetkim trenucima odmora, odlazi kod komšija da, kako kaže, „malo progovori koju ljudsku riječ“. Međutim, čim se vrati kući, opet ga dočekaju svakodnevni problemi. U najtežim trenucima, razmišljao je i o najcrnjem scenariju – da digne ruku na sebe. Ali, kako kaže, samo ga je misao na njegovu djecu odvratila od toga.
Danas, uprkos svemu, pokušava gledati naprijed. Bori se zbog sinova, želi im bolji život nego što je on imao. Vjeruje da u njima leži budućnost i snaga da prekine lanac bola koji je obilježio njegovu svakodnevicu.Njegova priča nije samo o patnji – ona je i o istrajnosti, odgovornosti i tihoj hrabrosti koju rijetko ko primjećuje. Dok mnogi biraju lakši put, Sefet svaki dan iznova bira da ostane, da se bori, da voli i da ne odustane.
