Prošle godine Semir Džanković, koji je stigao do finala muzičkog natjecanja “Zvezde Granda”, osigurao je treće mjesto, a značajnu ulogu u njegovoj podršci na tom putu imala je i njegova supruga.
U prošlosti bi otvoreno pričao o najizazovnijim iskustvima s kojima se suočio, uključujući bitku njegova oca koja mu je prijetila životom i siromaštvo koje su proživjeli tijekom tog vremena.
– Prije devet godina mog oca, koji je nekada slovio za najboljeg pjevača sevdalinki i narodne muzike u Novom Pazaru, pogodila je teška bolest koja je naglo prekinula njegovu pjevačku karijeru. Prije ovog neuspjeha, postigao je veliki uspjeh, snimivši album i ostvarivši veliki hit. Po povratku iz Njemačke održao je i solistički koncert. No, kako je otkrio Semir, pjevačko iskustvo sa sobom je donijelo i gorak okus, kako u pogledu zahtjeva profesije, tako i izazova samog života.
To sam doživio za vrijeme očeve bolesti. Stigao sam kući i zatekao ga u kućici, a odmah sam osjetio da nešto nije u redu kada sam vidio u kakvom je stanju moja žena. Raspitao sam se gdje su moji roditelji, a ona me obavijestila da se vraćaju iz vikendice. Znajući da je njihovo putovanje obično trajalo 15-20 minuta, preplavio me osjećaj nelagode.
Žena je mrmljala ispod glasa, izbjegavajući izravan razgovor sa mnom, dodatno potpirujući moju sumnju da nešto nije u redu. Obuzeo me uznemirujući osjećaj, nagnavši me da posegnem za ocem. Bio je poznat po tome što je uvijek imao napunjen telefon i nikad nije propuštao odgovarati na pozive; uvijek je bio dostupan, bez greške – ispričao je Semir.
Kad sam ga pokušao kontaktirati, primijetio sam da ne reagira, odmah osjetivši da nešto nije u redu. U stanju tjeskobe, okrenuo sam broj svoje majke, samo da bi me susreli sa suznim jecajima dok me hitno preklinjala da požurim u bolnicu, jer se stanje moga oca pogoršalo. Dok sam se žurno probijao do medicinske ustanove, srce mi je potonulo kad sam ugledao njegov besvjesni oblik, nakon što je prošao kroz kliničku smrt, ali je, srećom, oživio. Shrvan šokom, činio se dezorijentiranim, nesposobnim prepoznati poznata lica, jezik mu je bio natečen i nije mogao govoriti, ostavljajući nas nesposobnima pružiti utjehu. Bio je to nevjerojatno težak trenutak, ispričao je.
Silna želja da još jednom vidim svog oca živog obuzela me kad sam čula majčin plač. U tom sam se trenutku bojao najgoreg, vjerujući da je preminuo. Preklinjala sam Boga, očajnički želeći priliku da ga ponovno vidim. Međutim, kada su trebali napraviti skeniranje zbog njegovih neuroloških problema, postao je uznemiren i nekontroliran. Nevolja koju sam nosio sa sobom natjerala ih je da me isprate iz sobe. Još uvijek se sjećam trenutka kada sam mu prišao, uhvatio ga za ramena i doviknuo: “Tata, tata.”
Medicinsko osoblje mi je reklo da ga pustim, no ja sam to odbio, pozivajući ih da se drže podalje. Odlučno sam mu se obratila izravno govoreći: “Tata, ja sam, Semir.” Za divno čudo, osmijeh mu se razvukao licem kad me prepoznao i pronašao utjehu. Prevezli su ga na odjel, gdje su liječnici preporučili prebacivanje u Beograd. No, s obzirom na kritičnost njegova stanja i udaljenost od Beograda, odlučili smo se za Kragujevac. Tamo smo otkrili postojanje tumora na mozgu, nevjerojatno teške vrste. Semir, moje ime, otkriva da je molio doktore da zaštite njegovog oca od nalaza i analiza, što su oni i uvažili.
Nakon četiri mjeseca provedena u Beogradu i dodatna tri mjeseca u Kragujevcu, odlučio sam se odmoriti od svojih uobičajenih svirki i aktivnosti. Za to vrijeme nisam puno napravio. Na kraju, nakon ukupno sedam mjeseci, vratili smo se u rodni Novi Pazar. Tada sam konačno ocu otkrio istinu o njegovoj bolesti od koje je bolovao posljednje tri godine.
Bili smo podvrgnuti i zračenju i kemoterapiji, ali smo težinu situacije pokušali umanjiti predstavljajući je kao preventivu. Začudo, sve je prošlo glatko. Liječnik me obavijestio da moj otac ima procijenjeni životni vijek od četiri do sedam mjeseci. Međutim, prkosio je svim izgledima i ostao dobrog zdravlja sedam mjeseci. Upravo smo u tom trenutku naišli na financijske poteškoće.
Po povratku u Novi Pazar, obavijestio sam majku da sutradan namjeravam posjetiti prijatelja u Bijelom Polju i kupiti neke sirupe i čajeve koje je on koristio. Kako bih procijenio našu financijsku situaciju, tražio sam da mi osigura novac za put. Na moje iznenađenje, dala mi je 300 eura, navodeći me da je bilo namijenjeno i za terapiju od 200 eura i za preostale troškove. Zanimajući se preostalim sredstvima, raspitala sam se kod majke, koja me je obavijestila da je tih 300 eura sve što imamo. Ovo me otkriće jako opteretilo, jer smo proteklih sedam mjeseci bili bez ikakvih prihoda.
Odlučan da ispunim očevo liječenje, krenuo sam na put u Bijelo Polje, dobio potrebnu terapiju i povukao se na noćenje. Bila je to noć za koju se činilo da se proteže beskrajno, ostavljajući me s neodoljivim osjećajem odgovornosti u dobi od 23 godine. Težina cjelokupne dobrobiti kućanstva ležala je isključivo na mojim ramenima, budući da je moj otac trebao liječenje, a moja majka bori se s tumorom, odgađa vlastitu operaciju. Prvotno zakazana za veljaču, njezina je operacija odgođena do sljedeće godine zbog zdravstvene krize mog oca.
U krugu njihova doma nije se moglo naći ni svote od 50 eura.
Zahvalan sam što su oboje sada dobrog zdravlja. Bio je to pravi životni test za mene, budući da sam bio mlad i nesiguran što budućnost nosi. U tom sam trenutku imao samo 50 eura u svom posjedu, uz odgovornost da se brinem za svoje dvoje male djece, ženu i bolesne roditelje. Ta mi se noć činila kao vječnost dok sam razmišljao kako ću ići naprijed i koje korake trebam poduzeti. Moj otac, koji mi je davao smjernice, više mi nije mogao pomagati i morala sam brzo prijeći u odraslu dob.
Jasno se sjećam da je bio utorak kada me nazvao kolega i pitao mogu li sljedeći dan raditi na vjenčanju. Zauvijek ću njegovati taj trenutak, jer mi se činilo kao da mi se pružila sreća. Tamo je započeo moj radni put, zarađujući svaki teško zarađeni peni. Na kraju sam se našao kao voditelj bendova, ali danak koji je to uzeo mom ocu bio je prevelik za njega. Pokušao je sve što je bilo u njegovoj moći da pronađe lijek.
U svojoj potrazi za svime što se smatralo dobrim, uložio sam sve napore da dobijem i osiguram. Međutim, moji su troškovi narasli u ogromnoj mjeri, nadmašujući ono što su moji napori mogli pokriti. Ova spoznaja ostavila je u meni osjećaj gušenja, posebno tijekom jednog od najizazovnijih razdoblja mog života kada je moja kći imala samo dvije godine. Dok smo prolazili pored prodavaonice novina, pogled moje kćeri bio je zaokupljen izložbom igračaka, a ona je gorljivo molila za lutku. Ipak, cijena od 1200 dinara pokazala se previsokom za mene.
Nevoljko sam je nježno odmaknuo, obećavši joj da ću joj ga kupiti sljedeći dan. Odlučan da popravimo našu situaciju, potražio sam posao u jednom lokalu u Novom Pazaru, i srećom, primili su me u svoj tim. Posao je nudio stabilnost, s večernjim smjenama koje su mi omogućavale da se odmorim jednom tjedno i radim do zore šest noći. Bio je to nedvojbeno težak posao, ali pružio je prijeko potreban izvor stabilnosti.
S tom novostečenom stabilnošću, dogovorila sam se sama sa sobom i krenula u kupovinu te lutke za svoju kćer, trenutak koji je ispunio moje srce neopisivom radošću. Ti trenuci su nevjerojatno izazovni. Kavani sam posvetio dvije godine mukotrpnog rada u kojem sam neumorno rješavao brojne probleme. Na kraju sam napravio skok i krenuo u svijet poduzetništva, otvorivši vlastiti restoran. Trenutno sam potpuno uronjen u ugostiteljstvo, kako je Semir ponosno izjavio na Grand eventu.
