- Priča o Ajdinu Mujkiću, mladiću čiji je život obilježen teškim okolnostima, postala je pravi simbol borbe protiv napuštanja i siromaštva, problema s kojima se suočava mnoge djece širom Balkana. Ajdin, koji je izgubio roditeljsku ljubav i zaštitu, nosi duboke rane od prošlosti, ali najviše ga pogađa gubitak brata, kojeg izuzetno voli i za kojeg se nada da će ponovo biti zajedno. Ova dirljiva priča ne samo da otkriva tragične okolnosti jednog života, već postavlja i ključno pitanje – kako društvo, a posebno nadležne institucije, mogu bolje brinuti o djeci koja se nalaze u sličnoj situaciji.
U fokusu ove potresne priče je i njegov djed Husein, starac koji, iako sam nemoćan, preuzima odgovornost za odgoj svog unuka. Nažalost, ovo nije priča u kojoj djed preuzima uzde životnog puta djeteta u nekoj idealnoj situaciji, već se on suočava s ogromnim izazovima, u prvom redu vlastitim zdravljem i nedostatkom resursa, a sve to usprkos tome što društvo nije pokazalo dovoljno interesovanja i podrške.
Ajdinov život bio je ispunjen napustenošću i siromaštvom, s kojima je svakodnevno morao biti suočen. Njegova sudbina nije bila izolovana, već je to i sudbina mnoge djece koja se, zbog raznih okolnosti, nalaze u situacijama gdje su lišena roditeljskog okvira, što im onemogućava osnovne uvjete za normalan rast i razvoj.
Problem s kojim se suočava Ajdin, ali i mnogi drugi, nije samo obiteljski, već i društveni. Naime, sustav koji bi trebao da štiti i pomaže djeci u ovakvim situacijama, kao što su socijalne službe, u mnogim je slučajevima preopterećen, loše organiziran, te nedovoljno reagira na hitne situacije. Priče poput Ajdinove stavljaju naglasak na to koliko takav sustav treba unaprijediti kako bi mogao pravovremeno intervenirati i pružiti dugoročnu podršku obiteljima i djeci u potrebi.
Djed Husein, iako star i bolestan, poduzima sve da bi unuku dao ono što mu treba. No, to nije dovoljno. S obzirom na to da je djed jedini koji se brine za Ajdina, jasno je da obitelj ne može sama nositi teret života u takvim uvjetima. Ni djed ni unuk nemaju nikakvu pravu podršku od strane institucija, a sve što je djed mogao učiniti bilo je da izdrži, boreći se sa svojim vlastitim ograničenjima, kako bi održao barem osnovnu stabilnost za svog unuka.
Osim toga, potrebna je i veća socijalna inkluzija. Djeca poput Ajdina trebaju više od osnovnih potreba – hranu, odjeću i krov nad glavom. Oni trebaju i emocionalnu podršku, edukaciju i mogućnosti da se razvijaju u zdravom okruženju, koje im može pomoći da izgrade bolju budućnost. Djed Husein, koji je sam zadužen za odgoj svog unuka, svakako zaslužuje potpunu podršku društva, kako bi mogao adekvatno brinuti o Ajdinu. Ne smije se dogoditi da djeca ostanu bez potrebne podrške jer je sustav zakazao.
Konačno, moramo se zapitati koliko još djece nije došlo u javnost, čija priča ostaje neispričana, a čiji je život također obilježen napuštanjem, siromaštvom i zaboravom društva. Možda nikada nećemo saznati za njih, ali važno je da se stalno postavljaju pitanja o tome kako poboljšati sustav i pomoći onima koji su najugroženiji. Važno je da kao društvo razvijamo svijest o ovim pitanjima, kako bi se situacije poput Ajdinove što prije promijenile, a sustav socijalne pomoći bio učinkovitiji u svom djelovanju.
