Savo Štrbac tvrdi da se, unatoč gotovo trideset godina od zločinačkog djelovanja hrvatskog državnog i vojnog vrha, još uvijek stotine naših sumještana vode kao nestali, a nespremnost vlasti da se pozabavi tim osjetljivim pitanjem i traženje izgovora za izbjegavanje evidentna je ekshumacija posmrtnih ostataka.
I nakon gotovo trideset godina od hrvatske zločinačke akcije “Oluja” više od 600 žrtava i dalje je neidentificirano, a srpske obitelji koje su 1995. godine nasilno raseljene iz svojih domova ne znaju gdje su grobovi njihovih najmilijih i ne mogu osigurati dostojanstven ukop.
Glavna kočnica već godinama su hrvatske vlasti, doznaje Kurir, koje pokazuju očiglednu nespremnost da se pozabave ovim problemom i aktivno traže izgovore da izbjegnu ekshumaciju posmrtnih ostataka ubijenih Srba u svojoj nadležnosti.
Nedostatak odlučnosti ili odlučnosti
Prema riječima Save Štrbca, predsjednika Dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas, tijekom rata 90-ih nestalo je oko 1500 osoba, od kojih se njih 623 konkretno povezuje s akcijom “Oluja”.
Prema Štrpčevim riječima, od oko 1500 posmrtnih ostataka, pretpostavlja se da njih oko 350 do 380 pripada Srbima koji su stradali tijekom rata, posebice u akcijama “Bljesak” i “Oluja”. Iako su ti ostaci ekshumirani, tek treba biti identificiran. Trenutačno se većina ovih ulomaka kostiju nalazi u Zagrebu, dok su neki još uvijek na izvornim grobnicama. Tek ako uzorci DNK s ovih posmrtnih ostataka budu odgovarali onima njihovih srodnika, bit će prevezeni u Zagreb radi identifikacije.
Prema njegovoj izjavi, značajan je broj srpskih tijela, oko 365, koja su pokopana bez odgovarajuće identifikacije. Osim toga, postoji više od 220 zabilježenih grobnih mjesta koja su ostala neiskopana.
Prema hrvatskim podacima, oko 40 osoba identificirano je kao Srbi. O nekima od njih prikupili smo podatke i dostavili ih nadležnima u nadi da ćemo olakšati proces ekshumacije i identifikacije. Na kninskom groblju nalazi se oko 12 tijela naših teritorijalaca koji su 1993. godine poginuli na Miljevačkom platou. Zbog nemogućnosti identifikacije u vrijeme masakra, tu smo ih položili i to je tako je ostalo do danas.
Istražitelji iz Haaga su nam sugerirali da potražimo pomoć od Hrvata, ali unatoč brojnim molbama obitelji i nevladinih organizacija, oni tvrde da su se događaji dogodili za vrijeme Republike Srpske Krajine, koje više nema, te se stoga ništa ne može poduzeti. . Dodatno, neposredna DNK analiza nije bila izvediva u trenutku incidenta, navodi Štrbac.
Sudjelovao u činu iskopavanja unutar vrtova stambenih objekata.
Prema njegovom objašnjenju, identifikacija pretpostavljenih srpskih leševa, ukupno 360 tijela, uz poznatih 220 tijela, rezultirala bi smanjenjem broja nestalih.
Evidentan je nedostatak volje za rješavanje ovog problema, unatoč prisutnosti leševa i dokumentiranih grobnih mjesta. Srbi se susreću s preprekama u ekshumaciji tih lokaliteta, dok Hrvati jednostavno odbijaju suradnju, stalno nalazeći izgovore da ne poduzmu ništa.
Upućeni su brojni zahtjevi za ekshumaciju i ispitivanje tzv. vrtnih grobnica, gdje su mnoge obitelji pokapale svoje najmilije u vlastitim vrtovima, osobito u krševitoj regiji Dalmacije, kako bi se tijela zaštitila od životinjskih strvinara i spriječilo brzo raspadanje na vrućini. . Međutim, i ti zahtjevi nailaze na kašnjenje i otpor. Zaoštravanje odnosa Srbije i Hrvatske posljednjih godina nedvojbeno je utjecalo na rad povjerenstava za lociranje nestalih, navodi Štrbac.
Važno je podsjetiti na događaje kada su Hrvatska vojska i policija zajedno s Hrvatskim vijećem obrane 1995. godine krenule u ofenzivu na Baniju, Kordun, Liku i sjevernu Dalmaciju. To je rezultiralo masovnim egzodusom oko 250.000 Srba iz Hrvatske, uz poražavajući broj mrtvih od oko 1.700 i više od 600 osoba kojima je netragom nestalo. Šokantno, nitko nije odgovarao za te gnusne zločine, a vlasti su pokazale malo truda u identificiranju žrtava, koje se vode kao nestale gotovo tri desetljeća.
